Školjkari iz Brijeste kod Stona: Naše kamenice rađat će bisere

Brijesta, mjestašce u stonskoj opšrini s pedeset mještana, pročulo se otkada postoji plan za Pelješki most, ali u njegovoj vali, okruženoj s nekoliko kuća i nevelikom rivom, postoji nešto po čemu će zasigurno postati i poznatije! Tamošnjim školjkarima, braći Vicku i Zdravku Laziću, pošlo je za rukom ono što još nikome na Jadranu nije, a posreći li im se, proslavit će svoju Brijestu i po biserima!

Za početak će vam skromno reći da cijela stvar još nije na čvrstim nogama, pogotovo ova sa školjkama bisernicama, ali je sigurno da su već uspješno uzgojili jednu drugu rijetko viđenu školjku koja se tek sporadično ponegdje ulovi.

Riječ je o “maloj obalnoj kapici” koju braća Lazići zovu kapisanta, što je inače uobičajeni naziv za Jakobove kapice. Ona je sigurno iz istoga roda, ali je dvostruko manja i, za razliku od bijelih rođaka, tamnih je boja, od crne do narančaste, a sočna mesa i jednako je ukusna, ako ne i ukusnija. U Istri je vade zimi i zovu je kapištrela, ali još ih nitko nije uzgojio za prodaju.

– Latinski naziv je Chlamyus multistriata, valjda zbog ovih strija po oklopu, a neki je zbog toga zovu i češljača. Osim na jednome mjestu u Francuskoj, nigdje na svijetu nisam pronašao da je uzgajaju – upoznaje nas Zdravko. Inače, braća Lazići su već treća generacija u obitelji školjkara pa su odmalena na moru. U dušu znaju podmorje Malostonskog zaljeva i svakodnevno su na polju s bovama od sto tisuća metara četvornih.

Pelješac kapesante - foto Tom Dubravec/EPH
Pelješac kapesante – foto Tom Dubravec/EPH

Kolačić za ovratu

– Mi bismo viđali tu školjku kad bismo išli s didom na more, poslije bismo je i sami nekad izronili, sretali smo je na pergolaru nahvatanu po kamenicama i mušulama. Primijetili smo da je danas ima, a sutra nema pa smo počeli proučavat. Shvatili smo da se može sama uhitit, ali i otplivat. Zatim smo vidili da ovrata, kad naiđe, prvo nju pojede, jer ima meki oklop pa joj dođe kao kolačić na vrhu kamenice. Zato smo ih malo po malo počeli izdvajat i skupljat sa strane jednu po jednu. Sad je zatvaramo u mreže i stalno povećavamo količinu, a izdvojili smo i mlađ. I bitno je da ima dovoljno mlađi. Samo, sve je još u pionirskoj fazi i nismo je registrirali. Dosta je osjetljiva školjka i ne bismo je mogli isporučivat u većim količinama dok ne stvorimo matični stok, ali shvatili smo da brzo raste jer izgleda da joj ova lokacija paše, što je dobro – govori Vicko i otkriva da ih čuvaju već na devet mjesta.

– Nas je potaknulo to što su nam svi prijatelji koji su ih probali govorili da su fantazija od okusa. Zato smo sad u fazi da možemo reć “idemo povadit kilo, dva za društvo”. Ipak, još uvijek smo oprezni s komercijalnim uzgojem jer proučavamo kako se ponaša – govore braća i ne žele ni spekulirati o cijeni dok ne budu sigurni da ih mogu stalno isporučivati.

Pelješac kapesante - foto Tom Dubravec/EPH
Pelješac kapesante – foto Tom Dubravec/EPH

Mijene u moru

– Mijenja se temperatura, ne znam, možda su se dogodile promjene sa školjkama, neke su izumrle, a neke druge se razvile – govore nam svoja dugogodišnja zapažanja. Tako su, pričaju nam, naišli i na tzv. krilatu kamenicu, malo su istraživali i shvatili da imaju primjerke bisernica latinskog naziva Pteria sterna kakvih ima u toplim morima Kalifornije. Sad ih već nalaze po jednu do dvije na dan, ali više je ne prepuštaju slučaju, jer naišli su na dva primjerka koja su velika kao i one kakve se uzgajaju za proizvodnju bisera po svijetu u toplim morima, na Tajvanu, Filipinima…
– Nisu popularne po mesu, već po biseru, a vidili smo da ima mlađi, što znači da u moru postoje i veći primjerci, samo niko nije išao za tim – pokazuje nam Zdravko jednu.

Obrambeni sedef

– Pogledajte kako ona ima jedan mali rog i dlačice, sad treba vidjeti u kakvom okruženju može rasti. Izdvajamo ih, možemo ovo nazvat probnom fazom, šta je za nas izazov. Ja sam proučavao priču o bisernicama, zna se ona o zrnu pijeska koje uđe u školjku, ali doznao sam da treba stavit komad mišića neke druge školjke u nju, a ona će se braniti proizvodnjom sedefa. Evo, vi na njoj točno vidite na oklopu da ima deformacije – govori Zdravko, kojemu, s obzirom na količinu kamenica koje je vidio za života, čovjek vjeruje da zna što govori. On je, naime, uvjeren da je u našemu moru moguće proizvoditi bisere. Jer takve školjke se, kaže, hrane istom vrstom algi kao i obična jestiva kamenica i očito je da joj ovdje nešto odgovara.

– Krhko nam je znanje za sada, ali tko zna… – vrti glavom i priznaje da im je mogućnost za istraživanje i poigravanje s novim vrstama priuštio napredak u proizvodnji. Lazići se sjećaju kako su stari mještani radili s drvenim đardinima i konopima i kako je to, u odnosu na današnje kolektore, bila prava manufaktura.

– Sada je jednostavnije, pa ipak, ako hoćeš malo bolji život sebi i djeci, treba radit od jutra do mraka – zaključuje Vicko, inače otac četvero djece – šestogodišnje Mile, četverogodišnjeg Zorana, dvogodišnjeg Antonija i devetomjesečne Blaženke. A supruga Marija spremila je za ekipu “Slobodne” kapisante na buzaru. “Najukusnije su na jednostavan način”, govori Marija, a mi odgovorno tvrdimo da nešto tako ukusno i slatko iz mora odavno probali nismo. Zato Lazićima želimo samo jedno: Živila im mlađ!

Piše Silvana Uzinić

Foto Tom Dubravec/EPH

Ostavite komentar

 

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Boka News" se ne može smatrati odgovornim za napisano.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama.