Moraš bit malo lud za lovit spužve!

Spužve
Spužve

Nažalost, iz srednjeg i južnog dalmatinskog podmorja ne stižu dobre vijesti: ima dvije godine od kada je primijećen pomor spužava, i do današnjeg dana na tim se lokalitetima ona još vratila nije.

Stara je već odavno sagnjijala, nestala, a mlade nema ni za lijek. To je i dovelo do toga da su se radne pošte nekoliko dalmatinskih spužvarskih ekipa prebacile mahom na područje sjevernog Jadrana. Tamo spužve još ima, kaže 40-godišnji krapljanski ronilac Kristijan Jaram, pokazujući nam kućnu teracu punu svog zadnjeg ulova.

Zadovoljan je, lipih se komada tu našlo, jedno sto kila sve skupa. Nije se pravo ni odmorio, a talijanski nakupci i prerađivači spužava su već svoje rezervirali.

Vrag čuči u čoviku

25 dana u komadu je ronio oko Ista i Malog Lošinja. Svaki dan po nekoliko puta gore-dolje, uvijek s glavom u torbi, u utrci s potencijalnom dekompresijskom bolešću, sa specijalnim ručnim satom, malim čudom tehnologije, koji mu je tamo u dubinama najbolji i jedini drug.

Kada sat pokaže crveno, tada imaš ići gore. Ali vrag uvijek čuči u čoviku, pa te vuče k još jednoj, pa još jednoj spužvi. Lako se možeš zeznuti.

– Prije san bija i luđi. Sada pazim. Slušaj, godine stižu, nema zafrkancije tamo dolje. Volija bi da i moj sin jednom, ako ga budem ima, naslijedi ovaj moj posal. Ja nisam od oca, u mojoj se obitelji niko profesionalnim ronjenjem nije bavija. Samouk sam. Ali vidiš, mene je zarazilo od kad san dite bija.

I evo me cili život u tome. Šteta, na Krapnju sam momentalno najmlađi lovac na spuge. Je, s 40. Mlađeg od mene nema. A nekada je na ovom području bilo 200 profi ronioca. Danas na Krapnju i oko njega ima nas svega deset ekipa, to je nekih 20 ljudi. A jel žalosno to. Je, jel tako. Ali za ovim se poslom bavit moraš bit malo lud. Ja san ka posljednji Mohikanac s Krapnja – kaže Kike, donoseći nam friške vijesti iz jadranskih dubina.

Nekad je bilo bolje

A dolje vam je ovako: kada je more izdašnije bilo, spužve su se nalazile već na pet, šest metara. Oko Korčule ih je nalazio i do 70. Koralji se u grebene stacioniraju na nekih početnih 70 metara i pružaju se do 90. I ima nešto što je Kike primijetio, a to bi i znanstvenike itekako moglo interesirati, nešto vezano uz toplinske zone.

– Pomakle su se granice termičkih amplituda, to iz prve ruke govorin. Prije je već na nekih 12 do 15 metara znala bit jacera. Ladnoća. A sad ladnoća dolazi na 25 do 30 metri. Ima dva lita da se to događa, ali ove godine osobito vidin tu razliku. I to znači samo jedno, imamo direktne posljedice globalnog zatopljenja. Nema tu šta drugo bit.

Zato je spužva i nestala. Nije nju ubilo ni zagađenje mora, ni fekalije s cruisera, ni direktna toplina, nego taj poremećaj. Iskren ću bit, ostalo ih je tek nešto mizerjasto na Pelješcu, oko Brača, Šolte, Visa, na toj liniji do Murtera. To nije ni za lik.

Tragično je da se ne obnavlja, nema je mlade. A srića je da ta nesrića još nije pogodila sjever Jadrana. More je tamo ipak nekako malo drugačije. Nije ovo lagan posal ni život – kaže.

Bogme i nije, u akciji je od Uskrsa do kraja desetog mjeseca, dok u ono preostalo vrijeme prerađuje ulov i ribari. Veći dio ulovljenih spužava ide u prodaju, manji sam obrađuje, opisujući nam kako je to zahtjevni postupak koji traži njihovo ispiranje u nekoliko kiselina. Od jednog manjeg dijela radi i aranžmane, jer se od spužava ništa ne baca. Zapravo, u ovom poslu nisi u poziciji da tako olako razbacuješ mukotrpno ulovljenu sirovinu.

Lipo društvo za brujet

Kada si tamo dole nemaš vrimena za mislit o ničem drugom nego o spužvi. Brzo se spustiš, snimiš, ubereš, odma krećeš dalje, opet vataš, stavljaš u taj naš saket, vrime ti leti, ograničen si svime, prvenstveno kisikom. Nema tu straja, ako te straj neš pod more ni ulazit. Odma znaš da to nije za tebe.

Uvik si na oprezu, a bože moj nikad ne znaš oće te sustić šta s leđa. Evo prije par dana se pričalo kako su ronioci u Turskoj naletili dole na neku želatinoznu lebdeću masu, četiri metra dugu. Samo se stvorila ispred njih. Ne smiš se strašit, ako se pristrašiš glavu možeš izgubit. Zato kažen, moraš bit malo lud da bi se ovim bavija.

Zapravo te više straj onoga gore, kad se već nešto dogodi, a dočekaju te službe koje ne funkcioniraju – priča.
Najdublje je ronio do 90 metara dubine. Tu već vlada mrtvi mrak, mrtva tišina. Recimo da je to nalik atmosferi iz kultnog filma “Bezdan”.

Zanimljivo, baš ga takvo okruženje oduševljava, posebice kada se sjuri niz kameni zid dolje duboko ispod, pusti se propadanju. Dok nas hvata jeza, on s užitkom priča da se na takvim dubinama nađe ipak nekog društva.

– O da. Na tim dubinama žive lipi bokuni šampjera od pet kila, obilati jastozi, debeli zubaci. Pa kad ih posli na brodu spremimo na brujet, pečeno, a di su buzare, pa žmul vina, ohoho sriće i veselja. Baš se čovik lipo zabavit može. Još da nas ima ko naslijedit, da se krapanjska tradicionalna ronilačka loza nastavi, da imamo malih šototajera ka šta ih je oduvik bilo. Ko onda sritniji od nas – kaže Kristijan.

Tanja Šimundić Bendić

Foto: Nikša Stipaničev

www.slobodnadalmacija.hr

Ostavite komentar

 

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Boka News" se ne može smatrati odgovornim za napisano.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama.