Mit koji raste – Titanik

Priče o Titaniku privlače pažnju ljudi širom svijeta, a tome pridonosi i izložba predmeta izvučenih s mitskoga broda koja putuje svjetskim metropolama
Titanik

Kada sam prije nekoliko godina u Amsterdamu posjetio izložbu o Titanicu i stvarima pronađenim na njemu, ukucavanje imena tog broda u Google rezultiralo je s oko 80 milijuna naslova. U trenutku pisanja ovog članka , taj je broj oko 92 milijuna. Priče o Titanicu, bez obzira je li riječ o novootkrivenim činjenicama ili novosmišljenim teorijama zavjere, privlače pažnju ljudi širom svijeta.

Osim brojnih knjiga, dokumentarnih i igranih filmova, priču o srazu tehnologije i prirode koji je rezultirao jednom od najvećih tragedija u povijesti, kazuje nam i izložba koja posljednjih godina putuje svijetom. Nakon što je obišla velike gradove SAD-a, priča o potonuću nepotopivoga broda, kao i brojni predmeti izvučeni s 3800 metara dubine, došla je i u Europu.

Što po Americi, što u Parizu, Londonu, Amsterdamu i Bruxellesu, izložbu je posjetilo tridesetak milijuna ljudi. Nesumnjivo je da bi i bez izloženih dijelova broda i osobnih stvari njegovih putnika izložba bila zanimljiva, ali upravo su ti eksponati glavni mamac za široku publiku. Puno manji, ali ipak znatan broj ljudi ti su eksponati pak odbili od posjeta, jer smatraju da se do njih došlo skrnavljenjem te masovne plave grobnice. Kako bilo, izložba predstavlja tadašnju tehnologiju, društvene tendencije, okolnosti nesreće, te potragu za olupinom i vađenje stvari s morskoga dna.

Titanik

Bogati i siromašni

Prije stotinjak godina došlo je do velike ekspanzije prekooceanskog prometa. Bogati Amerikanci otkrivaju Europu i sve češće se upućuju u luksuzni turizam po europskim metropolama, a siromašniji Europljani, nadajući se boljem životu u novom svijetu, u velikom broju odlučuju emigrirati u Ameriku. Brodarske kompanije nastoje se prilagoditi tim trendovima gradeći brze, luksuzne i prije svega velike brodove kako bi mogli prevesti što više putnika.

Iako se Titanic, sa svojim raskošnim salonima, palubama i restoranima, nametnuo kao simbol luksuza i bogatstva, činjenica je da su sve brodarske kompanije, pa tako i Titanicov vlasnik White Star Line, svoju zaradu vidjele ponajprije u prijevozu siromašnijih emigranata. Istina, za prijelaz Atlantika u luksuznom apartmanu trebalo je izdvojiti tadašnjih 4500 dolara (današnjih stotinjak tisuća dolara), a za prijelaz u trećoj klasi oko 100 puta manje, samo 40 dolara, no putnika u trećoj klasi bilo je neusporedivo više. White Star je porinućem Titanica htio podići standarde i u prijevozu u najnižoj klasi.

Dok su do tada putnici u trećoj klasi spavali na slamaricama, Titanic je bio prvi prekooceanski putnički brod na kojem su svi putnici mogli računati na madrace. I hrana je bila bolja i kvalitetnija nego kod drugih prijevoznika. Nekoliko putnika iz druge klase prvog je dana, kad su im posluženi obroci, upozorilo konobare kako je sigurno u pitanju neka greška jer im je poslužen bolji obrok nego što im pripada.

Imidž i zarada

Koliko god su im bogati putnici trebali za imidž i reklamu, brodari su znali da trebaju privući što više platežno manje sposobnih putnika, nudeći im ne samo prijevoz, nego i bolje uvjete putovanja. Jedan od bogatih putnika koji je zajedno s Titanicom otišao na dno bio je Johan George Reuchlin, direktor nizozemskog brodara Holland – America Lijn, koji je htio iz prve ruke vidjeti kako izgleda taj najveći luksuzni brod, jer je i njegova kompanija planirala izgradnju megabroda.

Na Titanicu je bio i njegov glavni projektant Thomas Andrews, koji je trebao uočiti mogućnosti za tehnička poboljšanja namijenjena budućim gradnjama. Koliko je poznato, nije imao puno zamjerki, ali jedna od stvari koju je, kažu, primijetio bila je da bi Titanicu trebala veća peraja kormila. Bio je zadovoljan propulzijom, u kojoj je kombinirao zadnju riječ tehnike i provjerena rješenja. Srednji propeler pogonila je turbina, a dva bočna klipni strojevi. Pokretala ih je para koja je dolazila iz 159 peći, a pri brzini od dvadesetak čvorova Titanic je za prijeđeni jedan metar plovidbe trebao 1,5 kg ugljena.

Titanik

Zaključani dalekozor

Kada je brod naletio na kobni ledeni brijeg, u noći s 14. na 15. travnja 1912., vrijeme je bilo mirno, bez vjetra i valova. Idealno za plovidbu, rekli bismo. Ipak, mnogi istraživači slažu se s teorijom da bi, u slučaju da je bilo nešto vjetra, tragedija možda bila izbjegnuta. Lakše je, kažu, uočiti ledeni brijeg kad u njega udaraju valovi nego po bonaci. Lakše bi ga bilo uočiti i da su promatrači na promatračkome mjestu imali dalekozor. Nisu ga imali jer je ostao zaključan u ormaru. Časnik koji se zaputio s namjerom da odradi cijelu plovidbu morao se zbog obiteljskih razloga neplanirano iskrcati u Cherbourgu u Francuskoj. U brzini je zaboravio ostaviti i jedini ključ od ormara u kojem je bio dalekozor, a kako je brod bio nov, nitko nije htio razvaliti vrata i oštetiti ormar.

I na kraju, kad je ledeni brijeg bio primijećen, kada je dana naredba za zaokretanjem na lijevu stranu, bilo je kasno. Neki, opet, kažu da bi s većom perajom kormila, onakvom kakvu je Andrews nakon prvih dana plovidbe zamislio, Titanic uspio izbjeći ledeni brijeg. Krivnja se svaljuje i na kvalitetu zakovica, od kojih su neke bile lošije od predviđenih. Bilo kako bilo, potonuće Titanica potvrđuje pravilo po kojem su velike nesreće najčešće posljedica niza manjih i ne toliko strašnih događaja koji, kad se dogode jedan za drugim, imaju katastrofalne posljedice.

Titanik

Naša prezimena

Brod je otišao na dno i dio ljudi povukao sa sobom, a oni koji su ostali na površini umrli su ponajviše od hipotermije. Temperatura mora bila je minus dva stupnja. U sjevernom Atlantiku smrt su našli neki od najmoćnijih i najpoznatijih ljudi toga doba. Industrijalci Benjamin Guggenheim i John Jacob Astor IV., suvlasnik hotela Waldorf-Astoria, Isidor i Ida Straus, suvlasnici lanca robnih kuća Macy’s, ali isto tako i stotine svijetu nepoznatih nesretnika koji su tek na ovoj izložbi dočekali da javnosti budu predstavljeni svojim imenom i prezimenom.

Ima ih dosta i s našim prezimenima. Često se u pričama o poginulima navodi da je najmanje žrtava bilo među najbogatijima, a najviše među putnicima iz treće klase, te da su bogati novcem kupovali mjesto u čamcima za spašavanje. Ni američka ni britanska komisija koje su istraživale nesreću i razgovarale s gotovo svim preživjelima nisu čule ni jedno svjedočenje koje bi nekoga optužilo da je do mjesta u čamcu došao zahvaljujući podmićivanju mornara koji su čamce opsluživali. Uzrok pogibije velikog broja putnika iz treće klase leži prvenstveno u činjenici da su njihove kabine bile smještene najdalje od čamaca za spašavanje i da je pri ukrcavanju na čamce vladao kaos.

Daleko najviše pogunulih je među posadom. Od 910 članova, havariju je preživjelo samo njih 209. S brodom je na dno otišao i njegov kapetan Edward Smith, koji je od 1908. godine zapovijedao svakim novim brodom White Star Linea na njegovoj prvoj plovidbi. Umirovio se 1911., ali ga je uprava kompanije zamolila da odradi i prvu vožnju Titanica pa se opet vrati u mirovinu. Dijelom zbog tradicije da on zapovijeda na prvoj plovidbi, a dijelom zato što je bio omiljen kod putnika, pa su neki od imućnijih putnika, starih mušterija White Stara, prije putovanja pisali kompaniji tražeći da Smith bude kapetan.

Titanik

Matematičko potonuće

Samo četiri dana nakon isplovljavanja, tijekom kojih je stalno primao čestitke i slušao komplimente za brod čijim je projektiranjem rukovodio, Thomas Andrews je kapetanu Smithu morao reći: – S ovolikim oštećenjima, potonuće broda je neminovno. To je matematička činjenica.

Nekoliko sati nakon toga broda više nije bilo na površini ili, kako je Lawrence Beesley, putnik iz druge klase, izjavio Istražnoj komisiji: – Umjesto Titanica, sada je tu bilo mirno more. Od nas pa do horizonta. I ni po čemu se nije moglo naslutiti da se to more sklopilo nad najljepšim brodom koji je čovjek ikad napravio.

Ležao je mirno skoro tri četvrtine stoljeća na dubini od gotovo četiri kilometra, sve dok Robert Ballard 1. 9. 1985. godine nije našao njegove ostatke. Nakon toga uslijedilo je desetak ekspedicija batiskafima, kojima trebaju 2,5 sata da se spuste na tu dubinu i isto toliko vremena da se vrate na površinu donoseći dijelove broda i druge predmete. Do sada je skupljeno oko 5500 artefakata, a za neke je nevjerojatno kako su očuvani nakon toliko desetljeća u moru, na dubini gdje pritisak iznosi više od 400 kg/cm². Staklene boce, toaletni pribor, naočale, torbe, pa čak i tanjuri iz ormara u restoranu složeni u poredak kakav je bio kad su potonuli. Ormar je istrunuo, a tanjuri su, ukopani u pijesak, ostali složeni.

Titanik

Olupina bez zaštite

Protivnici izvlačenja i izlaganja artefakata ukazuju na kršenje UNESCO-ove konvencije o zaštiti podvodnog kulturnog naslijeđa koja, između ostalog, zabranjuje komercijalnu eksploataciju i raznošenje artefakata s potonulih olupina. Ali ta se konvencija odnosi samo na predmete koji su više od 100 godina pod morem. Drugim riječima, sve do 16. 4. 2012. Titanic i stvari s njega nisu bili pod zaštitom, i sve do toga datuma te su se stvari mogle slobodno vaditi iz dubina, a može ih se i dalje izlagati. I hoće, jer Titanic i njegova tužna priča nastavljaju intrigirati i privlačiti ljude širom svijeta. Ukucajte sada Titanic u Google i pogledajte koliko će rezultata internetska tražilica danas ponuditi.

Piše Vanja VALTROVIĆ

Slobodna Dalmacija

Izvorslobodnadalmacija.hr
Podijeli

Ostavite komentar

 

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Boka News" se ne može smatrati odgovornim za napisano.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama.