Jedrilicom od Southamptona do Dubrovnika

Dubrovački jedriličar Lovre Peović sretno je završio svoju plovidbu 12,5 metara dugom regatnom jedrilicom od Southamptona do Dubrovnika. U Gružu ga je, u gluho doba noći dočekala mala ali odabrana skupina prijatelja i ljubitelja jedrenja, ali vremena za proslavu nije bilo previše – Lovri je prije svega trebala njegova supruga Jasmina i sin Tonči koji su mu toliko nedostajali, ali su mu bili i motiv koji ga je tjerao dalje u trenucima kad bi htio malo zastati i odmoriti.

Na posljednjem kraku plovidbe, koja je prije toga vodila kroz Biskaj i dijelom kroz uzburkani Atlantik, pridružio mu se i vlasnik jedrilice Dragan Držanić.  S  Palma de Mallorce u sumrak su se zaputili prema Cagliaru na Sardiniji i praćeni dobrim vremenom stigli tamo za 50 sati. Relativno velika etapa puta (320) milja je prošla dobro, osim zadnjih 8-9 sati gdje su orcali po vjetru od 25 čvorova uz kvar autopilota.

– U Cagliariu smo prenoćili, ujutro ulili gorivo i kupili hranu. Stigao sam malo prošetati popit kavu (najbolju koju sam popio na ovom putu). Poslijepodne smo nastavili prema Messinskom tjesnacu (prolazu između Apeninskog poluotoka i Sicilije). Prva noć na toj ruti bila nam je ona novogodišnja. Dragan je bio u gvardiji, a ja sam taj veliki događaj jednostavno prespavao. Vrijeme je bilo lijepo, a Djed mraz nas je počastio time što smo uspjeli osposobiti auto-pilot pa smo bili puno odmorniji i u boljem stanju – kaže Lovre.

Nakon cjelodnevne i noćne plovidbe domogli su se Sicilije i opet plovili krajem, što je lijepo za promjenu na ovako napornom, pa i riskantnom putovanju.

– Kad ploviš uz kraj, barem vidiš da se krećeš. Plovili smo uz Siciliju ostatak dana i slijedeće jutro se probudili uz prekrasne prizore otoka Salina, Strombolija i njihovih susjeda koji su svi redom vulkanski otoci što je takvih stožastih otoka s rupom na vrhu nemamo u Jadranu. Kako smo se približavali Messini, promet je postajao gušći pa je i navigacija postala kompliciranija, uz to, vrijeme se pogoršalo, padala je kiša i vjetar je konstantno mijenjao smjer. Ušli smo u Messinu s četiri čvora kurenta u krmu. Držali smo se ruba naše zone plovidbe (u većini tjesnaca i prolaza postoje zone separacije) i prošli kroz najtješniji dio prolaza (samo dvije nautičke milje). Odlučili smo stati u Reggio di Calabria koji je  definitivno najružnij grad u kojem sam ikad bio; neuredan, šporak, a očito je da GUP i PUP ne postoje, čak ni na papiru kao kod nas. Zato smo nakon dva sata nastavili dalje prema “peti” Italije, gradiću po imenu Santa Maria di Leuca, jer smo pretpostavili da ćemo morati ulijevati još goriva. Međutim uvjeti za jedrenje su bili odlični, tako da od Reggio di Calabrie, preko zaljeva Taranto, do Santa Maria di Leuce smo uglavnom jedrili. Tih 150 milja smo prošli prosječnom brzinom od 8 čvorova što nam je diglo moral i shvatili smo da brzo možemo biti brzo – prisjeća se Lovre. Ali taj posljednji krak putovanja zbog očekivane bure nije bio nimalo bezopasan, nimalo sigurniji od prolaska kroz ralje Biskaja.

– Po buri se ne dolazi lako s juga Italije u Dubrovnik. Puhao je zapadni vjetar pa smo potegli kurs prema Baru u Crnoj Gori jer bi zapadnijim kursom cijelo vrijeme tukli u valove. I ovako nam je bilo dovoljno mučno. Po prognozi je vjetar trebao biti do 15 čvorova i valovi do 1,5m, a u stvarnosti je vjetar sezao do 28 čvorova a valovi preko 2,5m (po mojoj procjeni). Stisli smo zube i išli na motor i jedra što brže, htjeli smo se dokopati naše strane Jadrana što prije, pa da ako bura “požuri” ne budemo na udaru visokih valova. Popodne, vjetar je opao, a s njime i valovi, pa smo okrenuli kurs prema Dubrovniku, međutim morali smo se držati van teritorijalnih voda RH dokle nam Dubrovnik nije postao najbliža luka da nebi ispao problem s policijom.

239317
Kako smo se približavali Dubrovniku, nisam imao osjećaj da sam doma. Nisam shvaćao da je napokon svemu ovome kraj. Kad smo prošli između Grebena i Hotela Palace, pomalo je krenulo sjedat. Uspio sam! Bilo mi je dojavljeno da će biti neki doček, ali u 02:00 u noći uz kišu i 5 stupnjeva nisam vjerovao da će itko biti igdje u blizini Orsana, međutim kako smo ušli u luku i približili se, vidio sam da se na mulu pali bengalka, pa za njom još njih. Ekipa je došla i dočekala nas u ta doba po tom vremenu, svaka im čast! Pero, Eugen, Vedran, Tomi, Antonio, Kale, također poznati kao Windfuckersi, napravili su najbolji doček ikad 🙂 Donijeli su baksu piva, pomogli vezati brod pa smo se sakrili od kiše na trabakul i malo pročakulali. Stari Tonči je došao po mene s autom, došao sam doma i legao u krevet, teško zaspao, ali buđenje uz “Tata, tu si!” je bilo nešto što je vrijedilo svega toga. Put je završio, brod je tu, ja sam živ i zdrav – poručuje Lovre.

Jadran Kapor

/Dubrovački Vijesnik

Ostavite komentar

 

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Boka News" se ne može smatrati odgovornim za napisano.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama.