Barba Svetko Mihić posljednji je istinski zadarski kalafat

Svetko Mihic
Svetko Mihic

Deset godina imao je Svetko Mihić kada ga je djed Paško u Salima prvi put počeo podučavati o gradnji brodova. Od tada do danas Svetkov život su brodovi. Brodove u čijoj je izgradnji sudjelovao u dvadeset godina rada u brodogradilištu u Piranu ne može ni nabrojati, ali zato se sjeća svakog od dvadeset brodova koje je u životu napravio sam.

Svetko Mihić vjerojatno je najstariji kalafat u zadarskom kraju.

– I najstariji i najmlađi, dodaje on, jer smatra da ljudi kalafatske struke u našoj županiji više i nema.

Djed Paško je iz Sali na četiri godine išao na izučavanje zanata u Betinu na otoku Murteru. Tamo je od starog kalafata, “bačvara” Marka, učio o gradnji drvenih brodova, sve pod jednim uvjetom. Morao se tamo i oženiti, i to ne za bilo koga.

Vratio se sa zanatom i – ženom

– Oženio je kalafatovu kći. I s njom se, mojom nanom, i tetom koja se u Betini rodila, nakon četiri godine vratio u Sali, priča Svetko.

Tamo je proveo život gradeći brodove, a o brodogradnji podučavao sina Šimu, Svetkovog oca. Svetko je odrastao u obitelji s osmero braće i sestara.

– Brodove volim najviše. I sad kad malo radim moram ih svaki dan ići vidjeti, barem ove tu na Branimiru, kaže Svetko koji sa suprugom Jelkom živi na kantunu kuće s pogledom na zadarsku marinu. Sjede u primaćoj sobi i gledaju kroz prozor, ali brodovi koji su tamo na vezu nisu oni koji njega zanimaju.

– Drvo je drvo i to su pravi brodovi. Sad je došla plastika i nitko više ne kupuje drvene brodove. A velika je razlika. Vidite kako drveni brod stoji u moru, on je stabilan i manje mu smetaju valovi i vjetar, plastika nije takva…, ocjenjuje Svetko.

Svetkov je otac iz Sali na poziv otišao u brodogradilište u Piran. Od tamo je i Svetku došao poziv još tamo sredinom pedesetih godina. Godinu poslije, nakon vjenčanja u Salima, s njim je otišla i Jelka, a u deželi su proveli dvadeset godina. Imaju dvije kćeri, Majdu i Nelu.

– Nije mi se baš sviđalo u Sloveniji, drugi je to jezik i narod, ali moralo se raditi.

Obitelj se u Sali vratila 1976. godine. Svetko je zbog problema sa srcem otišao u invalidsku mirovinu, a stambeno pitanje su riješili uz, kako kažu, puno sreće. S jednom su Istrijankom, koja je dotad živjela u Zadru, zamijenili stan koji su oni posjedovali u Sloveniji. Ljubav za brodovima nije prestala, dapače, još je više ojačala povratkom u Zadar, a koliki je njen intenzitet najbolje govori zgoda koju je prepričala Jelka.

– Išli smo u Rovinj s udrugom umirovljenika, šetali smo gradom, kad odjednom – nema Svetka. Tražili smo ga i tražili, od njega i traga. Pojavio se nakon par sati i kad smo ga pitali gdje je bio, rekao je da je išao vidjeti brodove.

Hrastova rebra

Svetkovi brodovi su u Crnoj Gori, Šibeniku, Trogiru, Privlaci, Umagu, Novigradu istarskom… Jedan je i u Zadru, na Punti Bajlo, Svetkov brod kojeg je poklonio unuku Rinaldu. Ljeti je u Salima, zimi u Zadru.

– Nekad nisi mogao svakog naučiti graditi brod, to znači da će ti uzeti kruh sa stola, kaže ovaj 85-godišnji Saljanin s duhom mladića. Ipak, kad bi jedna osoba u njegovom životu to htjela, ne bi se mislio ni sekunde. Unuk Rinaldo je na studiju u Zagrebu.

– E da se hoće on toga uhvatiti, već bi bili u portu i pravili brod, kaže Svetko ozarena lica.

Za veći brod trebalo mu je oko tri mjeseca posla, a za manji, od tri do pet metara, mjesec do mjesec i pol dana.

– Brodovi su različiti kao i ljudi na cesti. Kad bih nekom čovjeku prodavao brod, rekao bih mu – evo, ovo ti je brod, samo ča ne progovori. Svaki dan mu moraš reći ‘dobro jutro’, priča Svetko.
On se godinama bavi i maketarstvom, a u posljednje vrijeme, kako nema narudžbi za nove drvene, bavi se uglavnom popravcima postojećih drvenih brodova.

Iako kaže kako za bodule i dalje vrijedi ona – ako nemaš brod, nemaš ništa, napominje kako od njega nikad nije bilo velikog ribara. Tu i tamo bi s obitelji išao do Kornata ili do Murtera na izlete, u masline ili u posjet rodbini, ali na ribe slabo.

– Nisam imao vremena, morao sam raditi, kaže Svetko. Svog najdražeg broda, devetometrenjaka koji je završio u Šibeniku, i danas se često sjeti.

– Kada ti jedan takav brod ostane u sjećanju, ne možeš ga više zaboraviti. Sanjam ponekad i u snu mi dođe na pamet da sam u tom brodu, kaže Svetko i skuplja prste u velike šake koje su tijekom godina mnoga stabla hrasta pripitomile u rebra, a smreke u oplate brodova.

www.zadarskilist.hr

Izvorhttp://www.pomorac.net/
Podijeli

Ostavite komentar

 

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Boka News" se ne može smatrati odgovornim za napisano.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama.