Mrjestilište Cromaris: Najljepše mjesto za odrastanje brancina i orada!

Cromaris Nin
Cromaris Nin

Bilo je oko 20 sati kada su se u poseban kamion s bazenom ukrcale na put do mora. Ribice, čitavo jedno jato od 200.000 malenih sivkastih brancina teških svaki po 6 grama, iz svojeg su mrjestilišta u Ninu krenule na put. Putovanje od Cromarisova mrjestilišta do njihova odredišta u Istri za njih će biti pomalo stresno. Putuju u spremnicima s morskom vodom čija je temperatura od 13 Celzijevih stupnjeva slična onoj u koju će uskoro biti ubačene. U 7 sati s prvim zrakama sunca iskrcat će se iz dugačkog bijelog kamiona i zaroniti u modro more. Njihov budući dom veliki je morski bazen u uvali Budava koji će dijeliti s nekoliko milijuna riba. Proći će neko vrijeme dok “dođu sebi” od tog putovanja – počinje reportaža objavljena u Jutarnjem listu.

– Ako za par dana počnu jesti, onda je sve ispalo super, prilagođene su novom okolišu – govori optimistično Goran Markulin, direktor Cromarisa, tvrtke koja se bavi uzgojem, preradom i prodajom autohtone jadranske ribe.

Ovaj će mjesec za tvrtku Cromaris ostati zapamćen kao posebno značajan. Obilježila su ga dva njima vrlo važna događaja. Nakon što su prošlog ljeta otvorili veliko mrjestilište u Ninu, najveću lanjsku investiciju u poljoprivredi, vrijednu 150 milijuna kuna, iz toga su “rodilišta” brancina i orada ovih dana u more stigle i njihove prve “bebice”. Također, početkom mjeseca tvornica u Ninu kandidirana je za nagradu “Viktor Kovačić” za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva za 2015. godinu. Za nagradu koju dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata i za koju se već sama kandidatura smatra velikim uspjehom. Pogon mrjestilišta djelo je arhitekata Ive Letilović i Igora Pedišića. I nakon dugo vremena prvi industrijski pogon koji se našao na listi najboljih arhitektonskih ostvarenja.

Velebit u pozadini

Tvornicu ugledate u pejzažu na samom ulasku u grad Nin s ceste. No nije izgledom nametljiva, štoviše uklapa su u okoliš. U jednu se skladnu sliku stapa kameni srednjovjekovni most koji vodi prema gradiću Ninu, dugačak i ne visok pogon mrjestilišta u smeđim i sivim tonovima, stari kameni močvarni bazeni solane i u pozadini zimski Velebit. Sve, tik uz Gornja gradska vrata srednjovjekovnog Nina. Nalazimo se pred tvornicom koja najbolje oslikava rastući biznis u Hrvatskoj – uzgoj bijele ribe.

Svako se malo može čuti da je otvoreno neko novo uzgajalište, na manjoj ili većoj razni investicije. Ipak, rast se posebno bilježi upravo uz uzgoj brancina i orade, u njemu smo već na visokom petom mjestu u Europi. U tuni smo na trećem, ali uz pad proizvodnje.

– Hrvatska ima nekoliko iznimnih konkurentskih prednosti za ovaj biznis, što nije čest slučaj – govori Goran Markulin dok sjedimo u dugačkoj konferencijskoj sali u uredskom dijelu zgrade. Nastavlja nabrajati prednosti.

– Jadransko more zbog svoje je čistoće i kvalitete odlična lokacija za uzgoj ribe. Kod svježe ribe prednost je i blizina europskog tržišta, primjerice bliže smo od Grčke i Turske, dakle u brzini dostave možemo biti za 24 sata kod naših kupaca. U Europi općenito nema previše mrjestilišta za brancine i orade. I ako se uz ove prednosti razvijaju i znanja, moguće je ostvariti odlične rezultate u uzgoju te ribe – kaže Markulin.

Dodaje da se i općenito u ribolovu po ulovu u Jadranu Hrvatska približava Talijanima, što je prije bilo nezamislivo.

Prvi brancini u moru

Adris, vlasnik Cromarisa, prvo je 2009. godine kupio četiri mala proizvođača Cenmar, Marimima, Marikultura Istra i Bisage. Oni su godišnje davali ispod tisuću tona brancina i orada. Te tvrtke su potom spojene u Cromaris, koji je još lani prodao 6,5 tisuća tona bijele ribe. Cenmar je prije imao manje mrjestilište, sagrađeno 1982. godine. Dvije su godine bili bez njega zbog radova na novom pogonu.

– Ovih smo dana bacili naše prve brancine u more. Mrjestilišta su najkompleksniji, ali i najisplativiji dio naše industrije. Ne morate kupovati mlađ, uzgajate je sami – objašnjava on.
Njihov je skok strelovit, smatra ih se najbrže rastućom tvrtkom u uzgoju brancina i orade u Europi u zadnjih nekoliko godina. Cilj im je povećanje prodaje na 10 tisuća tona godišnje u iduće tri godine. Najveća proizvodnja mlađi u starom mrijestilištu bila je nešto veća od l5 milijuna komada.

-Plan proizvodnje već ove godine je 20 milijuna komada mlađi, a za iduću je godinu to i 30milijunakomada. Priključit ćemo i objektu Lamjani,u mjestu Kali na otoku Ugljanu, koji se sada uređuje, i vjerujemo da će uz njega kapacitet proizvodnje mrjestilišta biti možda i 35 milijuna komada riba godišnje – kaže direktor Markulin.

U Europi se godišnje proizvede u uzgoju od 300 do 350 tisuća tona konzumne ribe – brancina i orade, od toga 100 tisuća daju Grčka i Turska, treća je Španjolska sa 35 tisuća tona, potom Italija sa 12 do 15 tisuća tona, a Hrvatska je danas peta.

– Očekuje se da će na razini države već 2016. godine Hrvatska dostići 10 tisuća tona, što je visok plasman. Brancin i orada vrsta je svježe ribe koja bilježi najveći rast u svijetu od uzgojnih riba, šest posto povećanja u razdoblju od 2000.do20ll. godine, uz daljnji rast. Najveće tržište brancina i orade je Italija, koja godišnje potroši oko 100.000 tona, i tu je naša prednost jer smo blizu tržištu i nudimo brzu isporuku – ističe Goran Markulin.

Znači, s ribom koja ima rok trajanja do 12 dana stižu u roku od 24 sata od izlova, recimo Grci za dva, tri dana, a Turci tek za četiri, pet dana od izlova.

– Uz to je preduvjet svega ekstra visoka kvaliteta, a riba iz Hrvatske je percipirana kao jedna od najboljih. Brand Cromaris upravo se temelji na vrhunskoj kvaliteti i na ekstra svježini. Tako ima i premium cijenu na tržištu Italije, koja se približava cijeni brancina i orade uzgojenih u Italiji, a koji su cjenovno najviše pozicionirani – govori Markulin.
Cromaris ima svoju kompaniju u Italiji. Osim u Italiji odlično se prodaju u Njemačkoj, Francuskoj, Austriji, Poljskoj, a 75 posto prodaje ide na izvoz.

No kako nastaje njihov proizvod? Krećemo u obilazak mrjestilišta, pogona koji se nalazi u stražnjem dijelu zgrade. Prve su tamne prostorije, u koje je ulazak zabranjen. To su sobe za Učinke.

Delikatan odjel 

– Riječ je o fazi jedan, našem delikatnom odjelu, u kojem se nalaze Učinke stare jedan dan. Ovdje ostaju do 30. dana u posebnim uzgojnim uvjetima. ličinke od par milimetara, kad navrše mjesec dana duge su do 15 milimetara – opisuje Gordana Sarušić, rukovoditeljica mrjestilišta i predrasta.

U tom se dijelu zgrade nalazi i Laboratorij za fitoplankton, odnosno za uzgoj hrane. U dugačkim plastičnim vrećama sa zelenom tekućinom vise jednostanične alge – planktoni, oni su riblja “bebi papa”.

Slijedi faza dva, metamorfoza. Nakon što dosegnu 100 miligrama ribice, sele se u topli bazen pod dnevnim svjetlom. Uzgoj ribe do 100 miligrama također se provodi u tamnijim uvjetima. U prvih desetak bazena, koji imaju oblik slova U, nalaze se takvi mini brancini, sve ih je zajedno u ovim bazenima 5-10 milijuna! Malene ribice sivkasto-smeđe boje migolje se u jatima.
– U toj su fazi odrasle – dodaje Gordana Šarušić.

U idućem dijelu pogona još je 20 bazena. U pet bazena su ribice od 100 miligrama do l grama, u ostalima veće. To su bazeni od 64 kubika, s obrađenom i kontroliranom morskom vodom sa sustavom za temperaturu. U preostalim su bazenima brancini do 6 grama. Gipki, žilavi.

– Kad se gleda u svjetskim razmjerima, uzgoj brancina, orade i tune malen je u ukupnom svjetskom uzgoju. Neke vrste riba poput šarana i još nekih riba koje se uzgajaju primjerice samo u Kini imaju ogromnu potrošnju. Najznačajniji uzgoj u Europi je losos kojeg se u svijetu godišnje potroši oko dva milijuna tona – govori Markulin dok hodamo oko bazena.

Tu je na kraju prostorije i mjesto odakle se mlađ ukrcava mrežama u kamion, koji ih vozi na uzgajalište. I nastavljaju svoj život u velikom morskom kavezu.

– To je smisao našeg posla, odlazak! Cilj je bio da izbacimo ribu, i to smo sad učinili. Prva godina je veliko testiranje, novi pogon zahtijeva uštimavanje. Uzgoj žive hrane delikatan je posao jer se radi sa živim bićima i moguća su razna iznenađenja – ističe Gordana Šarušić.

U čitavom procesu dio mlađi i strada. Odlazimo dalje u poseban dio pogona, gdje se nalazi matičnjak. Roditeljsko jato, u pravilnom omjeru ženki i mužjaka. Drže ih u dva bazena, u prvom je jato tek pristiglo – ulovljeni divlji brancini iz obližnjeg Novigradskog mora. U drugom je već prilagođeno jato s najboljim primjercima ribe. Prilagođene više ne straši prisutnost ljudi.

– To su podlanice, 15 matica orade koje imaju svaka oko pet kilograma – opisuje rukovoditeljica Šarušić.

Uz kontrolirani sustav temperatura i svjetlosti planira se kad će se izmrijestiti, s time da je proces ritmom sličan kao u prirodi, ali ovdje su uvjeti uvijek idealni.

– U procesu smo selekcijskog programa, otkrivamo one koje daju brži rast, bolji oblik, i to tako da se označuju roditelji i potomci i onda se provodi genotipizacija te se otkriva koja je riba došla od kojih roditelja. Neke od riba u matičnjaku su čipirane na škrgama. Roditelji boljih primjeraka dalje se izdvajaju i stvaraju se nova jata, ali pazi se da nisu sve braća i sestre – objašnjava Markulin.

U cijelom procesu proizvodnje zaposleno je i niz hrvatskih stručnjaka, znanstvenika, od kojih su neki kadrovirani iz programa Budućnost u Adrisu. Zanimljivo je i da je Hrvatska bila jedna od pionira marikulture u Europi, još krajem 70-ih godina, kad te djelatnosti u Grčkoj nije bilo te su oni krenuli tek 80-ih godina. No proces razvoja industrije marikulture tijekom ratnih godina kod nas je zastao.

Šiblje u laguni

Za sva svoja uzgajališta i mrjestilište Cromaris je ishodio “sve moguće” certifikate kao što je ISO14000 za zaštitu okoliša, certifikat Friends of the Sea i druge, ukupno 10 certifikata. Pritom nisu zaboravili ni na važnost izgleda samog objekta i njegovo uklapanje u okoliš. A radilo se o osjetljivoj lokaciji uz rimske solane i uz bedem starog grada Nina, na kojem je prije bila tvornica koja nije izgledala primjereno tom okružju. U skladu sa svojim dosadašnjim poimanjem prostornih vrijednosti Adris je i za ovu zgradu raspisao arhitektonski natječaj. Pobijedili su arhitekti Iva Letilović i Igor Pedišić, koji su sada nominirani za nagradu. Objekt pogona i upravne zgrade veličine 9100 kvadrata završno je obrađen grubom žbukom boje blata u ninskoj laguni. Ispred žbukanog pročelja cijelom dužinom zgrade fiksiran je splet sivih šipki, nalik na visoku trstiku.

– Izuzetno duge fasadne površine primarno su oblikovane spletom vertikalno postavljenih cijevi koje reinterpretiraju pojavnost šiblja u laguni, koje trepere na vjetru i ljeskaju se na suncu stvarajući bogatstvo sjena. Industrijski objekt ne predstavlja tako ‘uljeza’, već se gotovo prirodno uklapa u zatečeni ambijent, zadržavajući pritom industrijski karakter. Radi se o industrijskom objektu u neindustrijskoj zoni i zato je kontekst u kojem se nalazi bio glavna odrednica u projektiranju – kaže arhitektica Iva Letilović.

Stojimo kod drvenog tunela, mosta s pristupnim stubištem. Drvo je također jedan od materijala koji su koristili i koji se odlično uklopio u zgradu i okoliš dok su cijevi kao materijal bliske industrijskoj arhitekturi, pogotovo mrjestilištu koje je premreženo raznim cijevima.

– Za izvedbu pročelja koristili smo cijevi iz svakodnevne uporabe i samim tim nisu bile skupe – objašnjava Iva Letilović.

U volumenu objekta razlikuje se tehnološki pogon i dio orijentiran prema glavnom ulazu, gdje su smješteni uredi. Uredski dio kao i pristupni most obloženi su drvom ariša koje polako poprima patinu. Oko hale stoje i hiperdimenzionirane siluete zaštićenih ptica iz susjednog staništa te se igraju s mjerilom prostora pa se građevina percipira mnogo manjom nego što jest. Velike siluete ptica, kako kaže arhitektica, doprinos su suživotu čovjeka i prirode još od antičkih vremena.

Veliki totemi

– Nisu tu da pojedu ribe – smije se Iva Letilović na moguću prvu asocijaciju. I na-stavlja:

– Ovdje su jer su susjedne rimske solane, održane do danas, primjer spoja industrije, biljnog i životinjskog svijeta. U rimskim solanama staništa su rijetkih i zaštićenih ptica i sad veliki znakovi, svojevrsni totemi, ukazuju i na tu specifičnost okruženja – objasnila je ona.

Zanimljiv je i još jedna podatak – i Adris i arhitekti Letilović i Pedišić nominirani su za još dvije nagrade UHA za prošlu godinu. Letilović i Pedišić za kuću na Silbi, a Adris za redizajn hotela Adriatic u Rovinju.
www.zadarski.hr

Ostavite komentar

 

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Boka News" se ne može smatrati odgovornim za napisano.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama.