Tragedija parabroda „Cetinje“ koji je preko 200 ljudi odnio u smrt

Dana 10.decembra 1944., dakle prije 72. godine dogodila se jedna od najvećih tragedija u trgovačkoj mornarici na istočnom Jadranu – potonuća parobroda »Cetinje« koji je stradao, naletjevši na minu u Tivatskom zalivu.

„Uteć` će mi vapor!“ – sa strijepnjom je pomislila u rano jutro tog sudbonosnog 10.decembra 1944, Kotoranka Gospava Lučić (43). Čuvši reski pisak brodske sirene, Gospava je potrčala prema Luži, gdje se sa rive upravo otiskivao mali parobrod „Cetinje“.

Već dobrano nakrcan šarolikom gomilom -narodom,partizanima, zarobljenim Njemcima i Italijanima iz partizanske divizije „Garibaldi“, „Cetinje“ je lagano zavezao krmom i odvojio se od obale. Žena što je trčala prema rivi, noseći u rukama zavežljaj sa nešto hrane i preobuke, upala je u oči zapovjedniku broda, kapetanu Božu Papareli. Znajući da osim njegovog broda, u tek oslobođenoj Boki nema drugog prevoznog sredstva koje mještane može prebaciti u neki drugi dio zaliva, kapetan Božo naredio je obustavu manovre isplovljenja. Mašinski telegraf u strojarnici „Cetinja“ zazvonio je i zaustavio se na natpisu „stoj“, a potom i na oznaci „lagano napred“. Brodić se zatresao, zaustavio u pjeni koja se širila ispod njegove krme, i opet provom usmjerio prema rivi na koju je, u međuvremenu pristigla zadihana Gospava…. Sa boka „Cetinja“, poslije komandantove naredbe, do obale je ispružen ponat (drvena daska) preko koje se Gospava Lučić ukrcala na brod i ne znajući što je čeka,krenula na sastanak sa svojom sudbinom…..

U mornaričkoj bolnici u Meljinama ležao je Gospavin sin Ilija. Partizanski borac Prve bokeljske narodnooslobodilačke udarne brigade, ranjen je neznatno ranije, tokom završnih operacija za oslobođenje Boke Kotorske od njemačkih okupatora. Brižna majka hitala je da u Meljinama obiđe sina zbog čega je Gospavi pao ogroman kamen sa srca kada se, obrevši se na palubi „Cetinja“, uvjerila da ipak nije propustila brod i time priliku da se sretne sa svojim djetetom za koga je strijepila. Umorna i zadihana, snašla je sebi malo mjesta na palubi malog parobroda što se po oblačnom jutru, usmjerio od Kotora prema Prčanju idalje, sve do Herceg Novoga na ulazu u zaliv Boke.

Partizanske vlasti, u prvim danima po okončanju ratnog haosa, činile su sve da što prije koliko-toliko normalizuju život na obalama zaliva. Uspostavljenje redovnog brodskog saobraćaja bio je prioritet pa je kapetan Paparela, odmah pošto je oslobođen Kotor 21.novembra, postavljen za zapovjednika malog putničkog parobroda „Cetinje“ što je kraj rata dočekao zapušten i oštećen, na mrtvom vezu u Dobroti. Pored zapovjednika Paparele iz Dubrovnika, posadu »Cetinja« činili su i upravitelj stroja Luka Kostić iz Krtola, prvi oficir palube Ivo Tomić iz Dobrote, prvi oficir stroja Tonko Karaman iz Dubrovnika, noštromo Josip Katelan sa Prčanja, kormilari Gracija Rizoniko i Tripo Radoničić sa Prčanja, odakle je bio i kuvar Petar Marković. Vođa stroja bio je Krsto Marković iz Stoliva, a mornari na brodu su bili Anton Katalin iz Prčanja, Mato Marković iz Stoliva i Mihailo Jovanović iz Dobrote. Oni su osposobili brod za plovidbu i već 5.decembra 1944, »Cetinje« je postao prvi trgovački brod koji je nakon oslobođenja, uplovio u luku Kotor. Za Bokelje, poslovično vezane za more i brodove, to je bio pravi praznik i vjesnik dolaska dugo žuđenih, mirnijih i boljih vremena, pa je maleni stari parobrod tok prilikom na rivi na Luži dočekala i kotorska Gradska muzika.

Parobrod Cetinje u Kotoru
Parobrod Cetinje u Kotoru

Već 9. decembra »Cetinje« je krenuo na obnovljenu i tada jedinu putničku liniji zalivom na relaciji Kotor-Prčanj-Stoliv-Perast-Risan-Kamenari-Tivat-Đenovići-Herceg Novi.

Ovaj maleni stari parobrod od samo 100 bruto-registarskih tona, prije Drugog svjetskog rata pripadao je kompaniji »Zetska plovidba« a.d. sa Cetinja. Čelični brod dug 30,8 i širok 5,3 izgrađen je davne 1903 godine u Lajtamu u Velikoj Britaniji, mogao je primiti 250 putnika, a brzinom od 10 čvorova pogonila su ga dva klipna parna stroja ukupne snage 280 konja. Pod imenom »Nettuno« u vlasništvu Barskog društva, brod je početkom 20.vijeka plovio na Skadarskom jezeru. U Prvom balkanskom ratu služio je za tegljenje barži sa ratnim materijalom crnogorske vojske, a upravo na ovom brodu je crnogorski prestolonasljednik Danilo Petrović 22. aprila 1913, potpisao sporazum sa Esad-pašom o predaji Skadra Crnoj Gori.

U Prvom svjetskom ratu brod je početkom 1916, artiljerijskom vatrom nadomak Skadra, potopila austro-ugarska vojska i tom prilikom poginulo je 16 ljudi. Austro-Ugari su nedugo potom izvadili »Nettuno« sa dna jezera, nadjenuli mu novo ime »Pionier« i koristili ga za svoje vojne potrebe. Kraj Prvog svjetskog rata brod je dočekao u luci Bar gdje je djelimično oštećen, ostao narednih nekoliko godina do 1925, kada ga je Barsko društvo prodalo Brodarskom preduzeću a.d. »Boka« iz Kotora, (kasnijoj »Zetskoj plovidbi« a.d. Cetinje). Brod je dobio ime »Cetinje« i do početka Drugog svjetskog rata korišten je na redovnim putničkim linijama u zalivu Boke Kotorske.

Oslobođenje Boke u Drugom svjetskom ratu, u poznu jesen 1944 godine, »Cetinje« je dočekao napuđten i oštećen, na vezu u Dobroti.

Nakon opravke, svoje prvo i jedino putovanje na upravno obnovljenoj civilnoj brodskoj liniji Kotor-Herceg Novi, parobrod »Cetinje« je obavio 9.decembra, a rano jutro narednog dana opet je vozio kroz Boku, pritisnutu teškim, olovnim oblacima iz kojih je sipila sita kiša, a more podizao jak jugo. Kada je oko 8.30 isplovio iz Tivta prema Đenovićima, na »Cetinju« se nalazilo preko 250 ljudi,žena i djece -civili, partizani, Italijani iz čuvene divizije »Garibaldi« i zarobljeni Njemci. Dok je rominjala lagana kiša, parobrod je mirno plovio po uzburkanom zalivu, valjajući se na valovima nošenim jakim jugom, da bi u 8.50 sati kada je bio na sred Tivatskog zaliva, odjeknula ogromna eksplozija. Na mjestu gdje je bio pramac »Cetinja«, podigao se ogromni gejzir vode, a očevici su kasnije govorili da je brod nošen inercijom mašina, nakon eksplozije koja mu je raznijela pramac, komandni most, dimnjak, jarbol i veći dio nadgrađa, skrenuo 90 stepeni u odnosu na dotadašnji kurs i potonuo za manje od 3 minuta.

Strahovita detonacija koja je razorila »Cetinje« odmah je ubila i većinu njegovih putnika pa su mornari iz više vojnih i privatnih brodića i čamaca koji su se iz Tivta i sa hercegnovske rivijere odmah uputili na mjesto tragedije, uspjeli spasiti samo nekoliko ranjenika među kojima i teško povrijeđenog kapetana Paparelu. Pored njega, preživjela su još samo tri člana posade i sedam putnika. Zvaničan bilans potonuća parobroda prema podacima partizanskih vlasti je 87 poginulih, ali istoričari koji su kasnije istraživali tu tužnu epizodu govore o oko 240 žrtava. Tijela koja su pokupljena iz mora kasnije su sahranjena u kolektivnu grobnicu na mjesnom groblju u Donjoj Lastvi kod Tivta.

Cetinje
Cetinje

Iako je 2. i 3.decembra 1944 godine improvizovanim minolovkama kojesu vukli motorni jedrenjaci »Ljubomir« i »Durmitor«, Štab »Mornaričke stanice Boka« obavio čišćenje od sidrenih protivbrodskih mina četiri prolaza na ruti Tivat-Đenovići, u komandi partizanskih snaga u Boki nisu znali da su Njemci petnaestak dana ranije, neposredno pred svoje povlačenje, u vode zaliva bacili ukupno 82 na dnu ležeće magnetske mine. Upravo takva, izuzetno razorna mina sa magnetnim upaljačem koji se aktivira kada iznad mine prođe brod metalne konstrukcije, uništila je parobrod »Cetinje« i sa njim u smrt odvela preko 200 ljudi. Među stradalima bila je i Gospava Lučić koja je tog jutra prije 70 godina, bila presretna da nije propustila brod što ju je odveo u smrt, umjesto u posjetu svom ranjenom sinu u meljinskoj bolnici.

Gospavin unuk Mladen Lučić, do skoro direktor Lučke uprave Crne Gore koja brine o gazdovanju svim crnogorskim morskim lukama, pa i bokeškim koje je decembra 1944, povezivao parobrod „Cetinje“. Za njega i njegovu porodicu tragedija koja je zadesila parobrod je duboko lična, pa Mladen i njegov brat Boško, redovno svakog 10.decembra, obilaze kolektivnu grobnicu žrtava sa „Cetinja“ u Donjoj Lastvi kod Tivta i zajedno sa mnogim drugim pojedincima i institucijama, trude se da ovaj nesrećni događaj nađe adekvatno mjesto u našoj istoriografiji.

„Na brodu „Cetinje“ stadala je majka mog oca, ali je kompletan sastav ljudi na tom brodu bio je zaista heterogen – bili su tu mještani iz Boke, partizani iz svih krajeva bivše Jugoslavije, italijanski partizani, njemački zarobljenici, tako da je ovo stvarno multinacionalna tragedija od značaja za nekoliko država. Stoga mi je još i draže i srce mi je puno kada vidim da se svake godine obilježavanju ovog događaja pridružuje sve veći broj ljudi i institucija kako bi se odala počast sjenima poginulih sa „Cetinja“. – kaže  Mladen Lučić. Ove godine vijence i cvijeće na grobnicu u Donjoj Lastvi, ali i u more Tivatskog zaliva na poziciji potapanja „Cetinja“ položili su rodbina i prijatelji žrtava i preživjelih, članovi UBNOR-a, Mornarice VCG.

„Jako je važno da se ovdje okupljaju i stari i stariji mlađ i ljudi jer mi stari, trebamo predati tu „štafetnu palicu“ mlađim generacijma, da bi se i ubuduće znalo što su ti ljudi koji su stradali na „Cetinju“ radili i kako su poginuli. Biti član posade tog broda i ploviti još nesigurnim vodama Boke iz kojih su vrebale brojne opasnosti poput mina, nije tada bilo nikakvo posebno junaštvo, već da tako kažem, svakodnevno herojstvo ljudi koji su radili svoj posao, bez da traže neku nadoknadu, jer je tako bio i ljudski i Božiji zakon. Ti ljudi iz posade, bez obzira odakle dolazili, išli su za nekim idealima koji su ih povezivali uprkos razlikama.“-smatra sin kapetana Boža Paparele, dr Ivo Paparela, univerzitetski profesor iz Dubrovnika i Pariza, koji je iz Francuske i ovaj put stigao na obilježavanje godišnjice tragedije parobroda „Cetinje“ u Boku Kotorsku.

Kada se oporavio od rana zadobijenih u potonuću »Cetinja« , njegov otac kapetan Božo Paparela, vratio se na more i godinama služio kao pilot koji je sprovodio trgovačke brodove kroz minska polja zaostala iz rata na rutama prema Albaniji. Dubrovački kapetan ostavio je i neizbrisiv trag u ustanovljavanju kompanije »Prekookeanska plovidba« Bar gdje je kapetan Paparela odgojio i tajnama tog zanata naučio više generacija mladih pomoraca iz Crne Gore.

Najveće pomorske tragedije na Crnogorskom primorju živo se sjeća i tivatski publicista Vasko Kostić, koji je tada kao 15-godišnjak, sa mnogim Tivćanima ispratio brod “Cetinje” 10.decembra 1944 sa tivatske gradske rive Pine na, ispostavilo se, njegovo posljednje putovanje.

»Ti ljudi na brodu kao da su nešto slutili – svi su mahali rukama pozdravljajući se sa nama koji smo ostali na obali, kao da putuju preko okeana u daleku Ameriku, a ne tu na drugu stranu zaliva do koje nažalost, nikada nisu stigli.«- sa sjetom se prisjeća Kostić momenata od prije sedam desetljeća.

Kostić, čiji je dalji stric Luka bio upravitelj stroja na “Cetinju”, je krajem šezdesetih, gledao i akciju splitskog “Brodospasa” kada su djelovi olupine stradalog parobroda, podignuti sa dna mora. Prilikom vađenja, krhka olupina se prepolovila, tako da je jedan dio ponovno pao u more, gdje se i danas nalazi. Tom prilikom, čelične sajle koje su se otkačile, povrijedile su nekoliko ljudi na plovnoj dizalici »Brodospasa«.

»Djelovi olupine »Cetinja« dizalicom su podizani sa dna mora i stavljani u jednu veliku baržu. Brod je bio prelomljen u dva dijela od kojh je jedan bio pun ostataka poginulih putnika, dok u drugom nije bilo gotovo ničega jer su ostaci koji su se tu nalazili, poispadali na dno mora tokom podizanja tog dijela olupine. Iako su zabranjivali da se išta dira, ja sam se popeo na baržu da pogledam ostatke »Cetinja« – tu je uzaista malo ko mogao preživjeti, stepen razaranja je bio nevjerovatan, a prizor užasan- smrvljeni djelovi broda bili su pomiješani sa ljudskim kostima, cokulama, tašnama i drugim predmetima. Tu si bile izmješane kosti naših ljudi, Italijana, čak i zarobljenih Njemaca, pa je »Cetinje« zaista postao internacionalna grobnica.«- ispričao nam je Kostić.

Na 41 metar dubine na dnu mora, na sredini Tivatskog zaliva, danas počiva jedan veći dio krme »Cetinja«,brodski dimnjak i dosta manjih metalnih krhotina.

»S obzirom na veliku dubinu i mutnu vodu Tivatskog zaliva, kao i situaciju snimljenu na licu mjesta, za ovaj brod se više ništa ne može učiniti. Aktivnosti nadležnih institucija koje bi mogle biti vezane za »Cetinje«, prije svega, trebalo bi usmjeriti na obilježavanje godišnjice ove tragedije i simbolično obilježavanje spomena brojnim žrtvama.«- zapisao je o olupini parobroda »Cetinje«, poznati hercegnovski ronilac i istraživač podmorja Dragan Gačević, u svojoj knjizi »Podmorje Crne Gore«.

 Kako je preživio kapetan Paparela

dr Ivo Paparela
dr Ivo Paparela

»Odjeknula je strahovita eksplozija, koja je bila tako jaka da sam skupa sa zapovjedničkim mostom, bio dignut u vazduh i bačen u more. Kada sam izašao na površinu, po kojoj su plivali drveni predmeti, prašina od uglja, mrlje nafte i ulja, uhvatio sam se grčevito za neki predmet, mislim da su to bila vrata kormilarnice. Oko sebe sam vidio nekoliko davljenika koji su dozivali u pomoć. Nijesam bio u stanju da bilo kome pomognem jer mi je bila prelomljena desna noga. U trenutku potpune malaksalosti, osjetio sam da me je jedna ruka uhvatila za kabanicu i izvukla u čamac koji je mislim, bio iz Bijele. Kada sam polovinom tijela ušao u čamac, potpuno sam se onesvijestio i ne znam što se sa mnom dalje dešavalo dok se nijesam osvijestio u vojnoj bolnici u Meljinama.« – zapisao je kapetan Božo Paparela prije četrdesetak godina, u tekstu »Moja sjećanja na katastrofu parobroda Cetinje« koji je objavljen u Godišnjaku Pomorskog muzeja u Kotoru.

 

IzvorS. Luković
Podijeli

Ostavite komentar

 

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Boka News" se ne može smatrati odgovornim za napisano.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama.