Stari putevi bokeški …

Zaleđem Boke, starim bokeškim stazama, koje su život značile vodi nas planinar, arheolog Željko Starčević

Siguran sam da, pročitavši naslov, većina pomisli da će u tekstu biti riječi o austrougarskim putevima kroz Boku, recimo o onom što je prije gradnje Jadranske magistrale predstavljao zalivsku žilu kucavicu spajajući sva priobalna mjesta. E pa neće, ali upravo je taj primjer dobar za pokazati koliko smo se udaljili od starog termina put, koji je prvenstveno podrazumijevao pješačke puteve.

Taj izraz danas je već zaboravljen, pa računamo da put može biti samo onaj, sada uobičajeni – kolski. Šta bi to uopšte bio pješački put? Mogli bismo ga odrediti kao put namijenjen kretanju pješaka (i stoke), a razlikujemo ga od obične staze po znatno većoj širini i daleko boljem kvalitetu izrade. Dok staze nastaju manje – više stihijski, pješački putevi su bili predmet prethodne analize i odgovarajuće planske odluke. Pješačke staze krivudaju, spuštaju se penju, često vremenom mijenjaju trasu, a pješački putevi sve te komponente izbjegavaju, imaju ujednačen nagib, širinu i naravno, građeni su. Kao osnovni materijal uvijek je korišten kamen.

Izloženi rubni dijelovi rađeni su od većih tesanih ili pritesanih blokova, središnja gazna površina imala je kamenje slagano dužom stranom prema dolje (kao zubi), a popuna je mogla biti i od mješavine zemlje i kamena slabijeg kvaliteta.

Kroz Boku imamo ostatke desetina i desetina pješačkih puteva, najviše baš iz pomenutog austrougarskog razdoblja, koji je praktično i završni. Valja napomenuti da su pješački putevi imali i prateću infrastrukturu bez koje bi bili maltene neupotrebljivi, a prije svega su to mjesta sa vodom: izvori, cistijerne, česme i slično. Ove lokacije planski su određivane u skladu sa potrebnim vremenom za prelazak puta.

Početkom 20-og vijeka kroz Boku počinje masovnija gradnja kolskih puteva, praćena uništavanjem postojećih – onih pješačkih. Ekonomski i tehnički razvitak ubrzo je pregazio pješačke puteve i to ne samo u Boki. Ali, u razvijenijim zemljama odavno su uvidjeli da je pogrešno stare puteve prepustiti propadanju, a pogotovo uništavanju i pretvaranju u kolske.

Pješački put Herceg Novi - Crkvice 1 Photo Ž. Starčević
Pješački put Herceg Novi – Crkvice 1 Photo Ž. Starčević

Kako stare zidine ne treba rušiti iako više ne služe odbrani, jednako tako to ne bismo smjeli raditi ni starim pješačkim putevima, što zbog nas samih, što naše djece, ali i velikih mogućnosti turističke valorizacije. Naši kameni putevi u spoju planinskih strmaca i Jadranskog mora, trebali bi predstavljati nezaobilaznu ponudu aktivnog turizama.

Nabrojaću samo nekoliko: Kotor – tvrđava Vrmac, Tabačina – Krstac, Sv. Stasije – Mali Zalazi, Perast – Sv. Andrija, Ledenice – Velji vrh – Crkvice, Risan – Ubli i Sasovići – Žlijebi.

Do prije nekoliko godina većinom navedenih puteva bilo je problematično uopšte proći, budući da su dobrim dijelom bili zarasli u vegetaciju. U tom pogledu ima pomaka, puteve manje – više redovno čiste lokalni planinarski klubovi, ali samo do onog minimalnog nivoa, u skladu sa njihovim volonterskim mogućnostima. Tako ozbiljan resurs zaslužuje daleko veću pažnju, jer bi u suštini trebalo raditi i na fizičkom očuvanju pješačkih puteva, ne samo na njihovom čišćenju.

Oštećenja se malo po malo povećavaju, a već pola vijeka ako ne i više niko ih ne sanira. Jednostavno, ne postoji služba kojoj bi, makar na bazi teorije, to bio posao. Srećom, kameni putevi su rađeni da traju vjekovima, pa protok vremena ne čini veliku štetu. Daleko veću čini čovjek, tako da je često bolje da stoje zaboravljeni i zapušteni.

Primjera radi, u hercegnovskom zaleđu su kroz trup glavnog pješačkog puta koji je spajao grad sa zaleđem u dva navrata prokopali rov za telefonski kabel i zatim provizorno nabacali zemlju i kamen nazad. Sada je taj potez tek nešto bolji od obične vododerine.

Put Crkvice - Ledenice
Put Crkvice – Ledenice

Isti put, u zoni iznad sela Kameno, put je iskorišten za izvlačenje drva, pa je u tu svrhu prvo bagerima poravnat, te je danas prvobitna austrougarska gradnja gotovo neprepoznatljiva. Po želji mještana sela Mojdež planinari su raščistili odavno zarasli pješački put do Igala, a u zajedničkoj želji da se upotrebi za pješačke ture za goste instituta Igalo. Namjesto toga, ubrzo je naš trud iskorišten da se dio puta izbetonira kako bi se bolje mogli prodati okolni placevi.

Ne postoji želja, vizija, da ne govorim zakon i njegova primjena koji bi ovakve stvari spječavali. Dizanje glasa u ime planinara i eko NVO-a daleko je od dovoljnog, pogotovo kada je u pitanju interes kapitala. Ako neko hoće da pretvori pješački put u kolski, on lako nađe način. Jedan od bezočnijih je dobijanje saglasnosti za “rekonstrukciju puta”. Pod tim izgovorom pješački put dobija “legalno” sasvim novu namjenu nakon “rekonstrukcije”. Forma i parcijalni interes tako bivaju zadovoljeni, a država očito u tome i ne uočava ništa loše, čim ne reaguje.

Pješački put Trebesin - Kameno Photo Ž. Starčević
Pješački put Trebesin – Kameno Photo Ž. Starčević

Posao države u ovom slučaju i ne vidim toliko u tome da se oslanja na kaznenu politiku, koliko da stvori uslove da interes kapitala okrenemo kontra, u smjeru valorizacije ove graditeljske baštine. Tek tada bismo mogli očekivati trajnije rezultate, jer kada prihod od atraktivnog pješačkog puta postane konkurentan ostalima, bićemo u prilici baviti se poboljšanjem njegovog stanja u nekoj većoj mjeri.

Zanimljivo je da je za revitalizaciju puteva moguće iskoristiti turizam čak i u prvom koraku, ne da se novac od turizma ulaže u puteve, već da turistička ponuda sadrži razne volonterske aspekte rada na kamenim putevima. Za većinu kod nas bi to vjerovatno bila potpuna novost, ali u svjetskim razmjerama uopšte nije tako. Uvijek će postojati turisti željni sticanja novog znanja i vještina, a dio ponude mogu biti kamenorezački i uopšte, stari građevinski zanati. Duž hrvatske obale svake godine organizuju se takve škole, a među njima ima i onih koje uspijevaju tako da stvore i profit: ljudi iz bijelog svijeta spremni su i platiti i besplatno raditi kako bi stekli neko novo životno iskustvo i ujedno osjećati se korisnim.

Da sve ovo nije samo obično sanjarenje govori primjer gdje smo, nas 6-7 ljudi, za godinu dana čistog volonterskog rada u slobodno vrijeme uspjeli izgraditi 1100 m potpuno novog kamenog pješačkog puta do prevoja Malo Vratlo (masiv Orjena). usput budi rečeno, u ovoj maloj grupi imali smo, osim naših ljudi, državljane Velike Britanije, Irske i Rusije.

Naravno, ne može i ne treba sve da se zasniva na dobrovoljnom radu, ovo je samo pokazatelj da čak i tako se mogu postići vidljivi rezultati. Ako već ne možemo u doglednoj budućnosti zaštiti i obnoviti sve pješačke puteve, a ono možemo i moramo odrediti neke prioritete i krenuti postepeno, korak po korak, kamen po kamen, baš kako su kroz Boku ovakvi putevi oduvijek i građeni i obnavljani.

Željko Starčević, dipl. arheolog

Načelnik Sekcije za markacije i vodičku službu PK “Subra” – H. Novi

Ostavite komentar

 

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Boka News" se ne može smatrati odgovornim za napisano.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama.