12.6 C
Kotor

Slušaj online radio

Rušenje katoličke crkve na Crkvicama, prekopavanje škaljarskih grobnica…

Prema kršćanskoj antropologiji i humanizmu čovjek se realizira ne kada ruši, nego kada gradi i izgrađuje u fizičkoj i metafizičkoj ravni.

Piše: don Anton Belan

U dnevnom listu Dan, od 6. XI. 2017. godine, u rubrici „Dan u Kotoru“ čitatelji su mogli pročitati članak koji potpisuje (B. M.) s naslovom „Probijen put do Austrougarskog groblja“. Slična vijest objavljena je i na portalu Boka News. Iz tog teksta čitatelji mogu saznati da je to učinjeno na inicijativu potpredsjednika općine Milivoja Samardžića, člana Savjeta Direkcije za izgradnju Milijana Samardžića i savjetnika za ekonomsko-plansku politiku i razvoj lokalne Turističke organizacije Mirze Krcića, uz financijsku i logističku potporu Direkcije za uređenje i izgradnju Kotora. Prva dva lokalna djelatnika vjerojatno su potomci kneza Ćata Samardžića, koji je biranim riječima i s ushićenjem 7. svibnja 1875. godine na Krivošijama pozdravio austrougarskog cara i kralja Franju Josipa I.

Raščišćavanje divljeg rastinja, sad već šume, trebalo bi biti gotovo do kraja godine. Daljnje aktivnosti bit će usuglašene u suradnji s Veleposlanstvom Republike Austrije u Crnoj Gori, kako je dogovoreno u nedavnom posjetu vojnog atašea tog veleposlanstva Tomasa Ahamera. Ovo su priopćili iz Turističke organizacije Kotor. Iz teksta nije jasno tko je idejni inicijator ovoga humanog projekta? Je li TO Kotor, potpredsjednik Općine Kotor, član savjeta Direkcije za izgradnju Kotora ili vojni austrijski ataše?

No, to je, kada je ovakav pothvat u pitanju, možda manje važno. Važna je jedna ovako lijepa vijest koja predstavlja civilizacijsku gestu, a nadamo se da je izraz ukupne lokalne zajednice.

Već je Rimsko pravo reguliralo odnos zajednice prema grobu, groblju i pokojniku. I danas u civiliziranom svijetu skrnavljenje groblja spada u lex naturalis, prirodno ili naravno pravo, koje je temelj pozitivnom pravu i jamči čovjeku dostojanstvo nakon smrti, sankcionirajući povredu istoga.

Sahrana poginulih vojnika u Prvom svjetskom ratu, Crkvice

No, vratimo se na mjesto ovog događaja, Crkvice, Gornje i Donje, koje je poznatije po kišnim danima i količini oborina čiji intenzitet se ogleda u izvoru Sopotu kraj Risna. Unatoč obilju padavina, po nekima u najvećim količinama u Europi, područje Crkvica i Krivošija nema izvorske vode, već je stanovništvo upućeno na bistijerne. Stanovništvo je vlaškog podrijetla, smješteno na prostoru Orijenskog masiva koji je dio Dinarskog sustava. Područije od Dubrovnika pa do Kotora (izvor rijeke Ljute) kao dio južne Dalmacije, pripadalo je Travuniji. Zaleđe Risna bilo je u sklopu Risanske biskupije, koja se javlja već u ranokršćanskim vremenima, to jest, u pismima pape Grgura Velikog, 591. i 595. godine. Još 1398. godine u Kotoru se spominje jedna kuća risanskoga biskupa (Lenka Blehova Čelebić, Hrišćanstvo u Boki 1200.-1500., Podgorica 2006. str. 66-67.). Stanovništvo je u najvećoj mjeri bilo kristijanizirano od benediktinaca s otoka Sv. Jurja. Stanovnici Grahova još početkom XVIII. stoljeća plaćali su ovoj, tada već komendatarnoj opatiji, godišnji doprinos u maslu.  Tragove vladavine na ovim prostorima ostavili su Turci i Mlečani. Prvi do 1684., a zatim Mlečani do pada Republike. Nas zanima austrijsko i austro-ugarsko razdoblje koje je, čini se, ostavilo i najviše traga. Crkvice su u to vrijeme bile jedan od najznačajnijih utvrđenih logor-gradova u Austro-ugarskoj monarhiji i imale su do 10.000 stanovnika. Usporedbe radi, Podgorica je 1921. godine imala oko 10.000 stanovnika (Crna Gora, ur. Mihailo Maletić, Beograd, 1976., str. 901). Vuk Karadžić opisujući Crnu Goru u prvoj polovici XIX. stoljeća piše da u njoj nema nikakve prave varoši, niti grada, a u nekim nahijama nema štoviše ni selâ (Vuk St. Karadžić, Crna Gora i Boka Kotorska, Beograd, 1922., str. 18). Ova knjižica izašla je 1837. godine na njemačkom jeziku, a vladika Rade se protivio njezinu prijevodu jer Karadžić nije baš pohvalno opisao Crnu Goru i Crnogorce. Crkvice su u to vrijeme bile dio Austrije, odnosno kasnije Austro-Ugarske (1867.). Broj stanovnika dovoljan je za pretpostaviti što su Crkvice u to vrijeme sve imale i kako su izgledale. O tome je već podrobno pisano na više mjesta, vrlo dobro i dokumentirano, u knjizi Radojice Raša Pavićevića „Werk – Austrougarske tvrđave u Crnoj Gori“ (Podgorica, Pobjeda, 2012., str. 351-376).

Crkva Velike Gospe na Crkvicama, sagr. 1895.

Crkvice su imale sve ono što je bilo potrebno za pristojan društveni život onoga vremena, što u ondašnjoj Crnoj Gori nijedno naselje nije moglo ni pretpostaviti.

U ovom osvrtu nas zanima katolička crkva koja je bila posvećena Velikoj Gospi odnosno Bogorodici na nebo uznesenoj, koja se časti 15. kolovoza, a danas joj nema traga. Papa Pio XII. je činjenicu uznesenja Marijina, dušom i tijelom u nebo, proglasio dogmom 1. studenoga 1950. godine. Ona je potvrđena dugom tradicijom, starom gotovo kao i samo kršćanstvo. Ova građevina na Crkvicama bila je manjih dimenzija. Značajnija vjerska okupljanja nedjeljom i prigodom većih crkvenih blagdana održavala su se na otvorenom (sub divo). Službu je obavljao nadležni vojni kapelan, stalno prisutan na Crkvicama. U crkvi se nalazio drveni oltar iz tirolskih radionica za sakralnu umjetnost, na čijem zabatu je dominirao kip uskrslog Krista s križem. Oltar se nalazio u trostranoj apsidi. Crkva je imala dva veća prozora u obliku lunete, a na pročelju zvonik na preslicu. Rađena od fino tesanih kamenih kvadera predstavljala je spomenik onima koji su bili sahranjivani na tamošnjem vojnom groblju. Godine 1904. vojni kapelan u Crkvicama bio je don Josip Vujović, rodom iz Gornjeg Stoliva. Skica pojedinih detalja crkve i njezin tloris načinjen godine 1904. nalazi se danas u Istorijskom arhivu u Kotoru pod signaturom: Fond XXXI, DVI, fascikla 5.

Golgota ove male katoličke crkve na velikim prostorima Crkvica započela je oko 1955. godine ili čak nešto ranije. Mons. Gracija Ivanović, apostolski administrator Kotorske biskupije (1950. -1981.), piše iz Kotora 22. 9. 1956. (br. Prot. 80) Odsjeku za unutarnje poslove Kotor, uz ostalo, sljedeće:

Pred izvjesno vrijeme crkvu katoličku u selu Crkvicama počela su da ruše neka nepoznata lica. Početkom ove godine potpisani je imao prigodu da detaljno izvijesti o slučaju koji je imao u kancelariji Naslova i tom prigodom bilo mu je kazano da će se rušenje crkve spriječiti, a dijelovi oltara, koji su odneseni, da će biti vraćeni na svoje mjesto. Međutim, 20. septembra o.g. „Istorijsko društvo N.R.C.G. – sekcija Kotor“ preko jednog svog predstavnika postavilo je pitanje ovom Biskupskom ordinarijatu, ko je dao dozvolu, da se sa pročelja spomenute crkve skine ploča, koja radi imena blagopokojnog biskupa Uccellini-a, koje je urezano na toj ploči, i ostalog njenog sadržaja interesuje spomenuto društvo. Tom prigodom saopćeno je potpisanomu, da prema informacijama, koje spomenuto ‘Istorijsko društvo N.R.C.G. – sekcija Kotor’ ima, ta je ploča odnesena i ne zna se uopće gdje se sad nalazi. Ovaj biskupski ordinarijat nije znao, što će odgovoriti na to pitanje, a ne zna ni danas. Znači, da, ukoliko su tačne informacije spomenutog Istorijskog društva, opet se nastavilo rušenjem te crkve, pa da je čak i odnesena ploča s istorijskim natpisom. Potpisani je smatrao potrebitim da o prednjem obavijesti Naslov. S.(mrt)F.(ašizmu) –S.(loboda)N.(arodu).

Oltar u crkvu Uznesenja Marijina na Crkvicama

Nakon dva dana mons. Ivanović piše Zavodu za zaštitu spomenika kulture Cetinje (br. Prot. 81) pismo gotovo identičnog sadržaja kao ono koje je uputio Odsjeku za unutarnje poslove Kotor.

Odgovore na njegove dopise nismo našli. On ponovno, 23. ožujka 1959. godine, piše Odsjeku za unutarnje poslove Kotor (br. Prot. 33):

Potpisanomu je saopćeno sa strane g. Šefa tog Naslova, da je pronađena oltarna ploča iz porušene katoličke crkve Marijina Uznesenja na Crkvicama (Krivošije). Budući da se spomenuta ploča nalazi u rukama ili evidenciji Naslova, moli se za saopćenje, kada i na koji način može ista da bude preuzeta od crkvenih organa ove Biskupije.

O komemorativnoj ploči koja je nestala nema ni riječi. Iz ovog dopisa vidi se da je crkva tada već bila srušena, a da je pronađena samo oltarna ploča.

Rušenje crkve i raznošenje njezina kamenja nastavilo se i dalje pa 6. svibnja 1962. godine Izvršno vijeće Narodne Republike Crne Gore, Komisija za vjerska pitanja (br. 24, 25, Titograd, 6. maja 1962. godine) nudi Kotorskoj biskupiji da se isplati nadoknada za srušenu crkvu. Dokument potpisuje predsjednik Komisije Živko Žižić. Deset godina ranije, 1952., bila je dignuta u zrak i crkvica sv. Antona Padovanskog na Mogrenu u Budvi. O nadoknadi štete u arhivu nema nikakvoga traga.

Čitatelje treba podsjetiti da je svemu ovome prethodilo, 1944. i 1945., ubijanje svećenika don Iva Brajnovića, don Đura Perušine i don Gracije Sablića, a 22. 3. 1949. uslijedilo je uhićenje i osuda na višegodišnju tamnicu don Iva Stjepčevića, don Tripa Miloševića, don Viktora Kaloćire, kao i sakrestana kotorske katedrale Antuna i Luke Jakičevića.

Prema kršćanskoj antropologiji i humanizmu čovjek se realizira ne kada ruši, nego kada gradi i izgrađuje u fizičkoj i metafizičkoj ravni. Svjesni smo da ni kršćanska antropologija nije imuna od posljedica izvornoga grijeha.

I dok se na Crkvicama čisti put do Austrougarskoga groblja, u isto se vrijeme na katoličkome gradskom groblju svetoga Mihovila, u srcu samoga grada Kotora, uklanjaju grobovi austrougarskih i čeških oficira i vojnika, kosti izmještaju bez obavijesti crkvene nadležne vlasti, a grobna mjesta preprodaju od četiri do pet tisuća eura. Osim toga, uništavaju se i nadgrobni spomenici od kojih neki predstavljaju umjetnička djela sepulhralne arhitekture. Podsjećamo – groblje svetoga Mihovila započelo se koristiti 1826. godine na zemljištu kotorske katedrale, a značajniji radovi na  njemu započeli su 1832. godine. Svečano ga je blagoslovio 1872. godine kotorski biskup Jurje Markić, kada je i posvećena crkva sv. Mihovila. Predstavlja konfesionalno groblje kojim je upravljala Župa Kotor do 1973. godine. Nakon toga je od Općine preuzeta uprava nad grobljem, ali bez izvršene nacionalizacije istoga. Crkva nije nikada o eventualnoj nacionalizaciji bila obaviještena.

Groblje Škaljari

Budući da je rušenje i profanacija grobova postala neprimjerena i uvredljiva pojava, Biskupija će biti prisiljena, ukoliko se pokaže istinitim da su katoličko groblje i crkva Sv. Mihovila, koja je završena 1872. godine, upisani kao vlasništvo na kotorsko komunalno poduzeće, tužiti Općinu zbog nezakonitog upisa. Pod plaštom ni jednog zakona ne može se otimati tuđe, osobito grob koji predstavlja identitet jednog naroda. Prekopavanje grobova i izmještanje zemnih ostataka pokojnika naziva se skrnavljenje. Na jednom monumentalnom grobu koji još nije oskvrnut čitamo sljedeći latinski natpis: Heroes mortui non moriuntur (umrli heroji ne umiru).

Groblje Svetog Mihovila Škaljari

S ovakvim postupkom nadležnih u Općini da li je baš tako?

Stoga sve pohvale za Crkvice, ali i upozorenje nadležnima da one otvaraju Pandorinu kutiju i stavljaju na ispit naš humanizam i istinsku brigu bez interesa pojedinaca ili kolektiviteta. Samo takav odnos pomoći će civilizacijski pristup u traženju našega puta za ulazak u Europu.

Baner Luštica bay 330x250

Najčitanije