Prčanjanin – Graditelj Sueckog kanala

Prije 145 godina otvoren jedan od najznačajnijih vještačkih plovnih puteva na svijetu u čijoj je gradnji učestvovao inženjer iz Boke Kotorske

Počasna topovska paljba sa obale u Port Saidu i sa mnogih ratnih brodova iz cijelog svijeta, pozdravila je tog 16. novembra 1869. godine francusku carsku jahtu „Aigle”. Na brodu je bila carica Euženi (Eugénie de Montijo), supruga imperatora Napoleona III, dama kojoj je pripala čast da otvori najveličanstveniji graditeljski objekat koga je svijet do tada vidio –Suecki kanal, vještački morski put kroz egipatsku pustinju, koji je, spojivši Sredozemno i Crveno more, učinio plovidbu iz Evrope ka Dalekom Istoku mnogo lakšom, kraćom i jednostavnijom.

Francusku caricu na obali je dočekao domaćin – Ismail Paša Veličanstveni, Otomanski vicekralj (khedive) Egipta i Sudana, kao i njegovi ugledni gosti, predstavnici evropskih carskih i kraljevskih porodica, i diplomatski zastupnici velikih sila u Egiptu. Među njima bio je i austrougarski car Franjo Josip I koji je imao velikog razloga za zadovoljstvo zbog učešća svojih podanika u ostvarenju impozantnog cilja što su ga težili da realizuju još stari egipatski faraoni – spajanju Mediterana i Crvenog mora. Naime, jedan od glavnih inženjera prilikom izgradnje Sueckog kanala – morskog puta koji je spojio Istok sa Zapadom, bio je austrijski arhitekta i građevinski inženjer Anton Luković sa Prčanja u Boki Kotorskoj, a cijeli poduhvat u osnovi se bazirao na idejnom projektu koga je svojevremeno koncipirao austrijski inženjer, baron Alois fon Negreli (1799-1858). Slučaj je htio da cara Franja Josipa na državnoj jahti “Aurora” na svečanost inauguracije Sueckog kanala dovede još jedan Bokelj – Lukovićev sumještanin iz Prčanja, kapetan Vicko Gjurović koji je zapovijedao tim brodom.

Impozantna borba čovjeka protiv prirode i ogromne egipatske pustinje sa ciljem izgradnje morskog kanala, počela je 1859. Tadašnji egipatski poglavar Said Paša iskoristio je svoje prijateljstvo sa francuskim diplomatom Fedrinandom de Lesepsom (Ferdnand de Lesseps) koji je već duže vrijeme razrađivao ideju o prokopavanju kanala koji će povezati Mediteran sa Crvenim morem. Leseps je u novembru 1854. dobio koncesiju da gradi kanal i nakon godinu i po dana formirao je “Suec kanal” (Compagnie universelle du canal maritime de Suez) kompaniju sa kapitalom od 200 miliona franaka podijeljenih u 400 hiljada dionica od po 500 franaka. Interesovanje za akcije te kompanije bilo je ogromno i za manje od mjesec dana prodato je 314.494 dionica od čega preko 200 hiljada u Francuskoj. Otomansko carstvo kupilo je 96 hiljada dionica, akcije su kupili i Amerikanci, Britanci, Austrijanci i Rusi, dok je ostatak od nešto preko 85 hiljada dionica pripao egipatskom khedivu.

Gradnja kanala zvanično započinje 21. aprila 1859. kada je Ferdinad de Leseps lično prvi udario pijukom u prašnjavu zemlju na sjevernom kraju budućeg kanala, na obali Mediterana, gdje će ubrzo nići nova luka – Port Said. Epski graditeljski poduhvat je otpočeo. U narednih skoro deset godina prava armija od nekoliko desetina hiljada radnika u krajnje teškim uslovima, često bliskim onima u kojima su radili egipatski robovi, iskopavala je milione kubika zemlje i stijenja slijedeći planove inženjera koji su zamislili da iskoriste postojanje nekoliko manjih jezera na ovom području, povezujući ih međusobno i sa vodama Sredozemlja i Crvenog mora. Jedan od vodećih inženjera bio je Bokelj Anton Luković koji se u Egiptu obreo pred početak ovog monumentalnog graditeljskog poduhvata.

Parni bager radi na kopanju Sueckog kanala
Parni bager radi na kopanju Sueckog kanala

Anton Luković rođen je 1815. na Prčanju gdje je u tamošnjem franjevačkom samostanu 1824. završio osnovnu školu. Mladi i talentovani Luković klasične nauke potom je izučavao u Veneciji, tehničko obrazovanje nastavlja u Padovi gdje je stekao diplomu inženjera arhitekture, nakon čega se stručno usavršavao u Beču. Do 1850. inženjer Luković živio je i radio mahom u Veneciji, odakle odlazi u Egipat gdje u Aleksandriji razvija plodnu projektantsko-građevinsku djelatnost.

Prema raspoloživim podacima, inženjer je Luković pored ostaloga, u Aleksandriji podigao jednu od tamošnjih crkava, a po njegovim nacrtima građene su mnoge palate i zgrade u tom i drugim egipatskim gradovima koji su, pod uticajem u Francuskoj školovanog Ismail paše, tada ubrzano “evropeizirani”. Luković je i glavni projektant tvrđave koja brani ulaz u aleksandrijsku luku. Za vrijeme radova koji su trajali od 1853. do 1860. godine, u iskopima na gradilištu tvrđave, bokeljski inženjer je našao tri velika staroegipatska stuba koje je kasnije na ceremoniji otvaranja Sueckog kanala poklonio austrougarskom caru Franju Josipu I. Stubovi ispisani hijeroglifima datiraju iz vremena 18. egipatske faraonske dinastije (1551-1306. g. prije nove ere) i danas su inkorporirani kao noseće kolonade u Egipatskoj sobi Muzeja lijepih umjetnosti u Beču. Zahvalni imperator zauzvrat je bokeljskom inženjeru dodijelio nasljednu plemićku titulu Lukovic de Ascrivio.

Ulaz u Suecki kanal u Port Saidu
Ulaz u Suecki kanal u Port Saidu

Talentovani bokeljski graditelj 1860. se priključio koloniji naših ljudi iz Boke, ali i Dubrovčana, Dalmatinaca i Istrana, koji su bili angažovani na De Lesepsovom velikom projektu – izgradnji Sueckog kanala. Luković ubrzo postaje jedan od najbližih Lesepsovih saradnika i glavnih inženjera koji rukovode do tada neviđenim obimom radova. Desetine hiljada ljudi radile su na kopanju kanala koji je povezao dva mora i tri jezera (Timsa, Veliko i Malo gorko jezero), podignuta su tri potpuno nova grada – Ismailija, Suec i Port Said, od kojih su u dva posljednja izgrađene i potpuno nove luke. Izgrađena je i složena mreža kanala za slatku vodu iz rijeke Nil, čime su veća prostranstva pustinje uz Suecki kanal pretvorena u plodnu zemlju, a napravljen je i kolski put od Kaira do Ismailije.

Da bi se, međutim, napravio planirani plovni kanal za brodove dug 164 kilometra, širok 70 metara i sa dubinom od 8 metara, trebalo je iskopati i ukloniti ukupno 75 miliona kubika materijala. Gradnju Sueckog kanala konstantno su pratile finansijske teškoće i nesporazumi sa egipatskim vlastima, pogotovo Ismail Pašom koji je između ostaloga insistirao i na raskidanju prvobitnog koncesionog ugovora, a kojim je Lesepsova kompanija dobila mogućnost da kanal eksploatiše 99 godina.

Prilikom izgradnje, ovdje su primjenjivane pionirske nove metode u graditeljstvu i po prvi put u tako masovnom obimu, nove mašine kojima je zamijenjen rad hiljada ljudskih ruku, pijuka, drvenih kanti i kamila kojima je do tada odnošen iskopani materijal. Na scenu su stupile parne dizalice i bageri, kao i specijalna plovila – jaružala. Na njima su primijenjena brojna tehnička unapredjenja i inovacije, poput beskrajnih traka i dugačkih cjevastih ispusta koji su omogućavali da se materijal iskopan sa dna kanala odmah odbacuje i po nekoliko desetina metara sa strane, na obalu. Čitav poduhvat uključivao je i gradnju desetina pratećih objekata – nastambi za radnike, magacina, radionica, brodogradilišta, bolnica i ostaloga, a kao administrativno sjedište “Suez kanal” kompanije, podignut je na obali jezera Timsa čitav novi grad nazvan Ismailija. Iako usred egipatske pustinje, Ismailija je napravljena po evropskim urbanističko-arhitektonskim uzansama, njene zgrade i odjeća stanovnika bile su kopija onih u Parizu, a koliko se mislilo na detalje svjedoče brojni drvoredi podignuti sa već poodraslim sadnicama, radi zaštite prolaznika na ulicama od užarenog pustinjskog sunca.

Glavna bina na svečanosti otvaranja Sueckog kanala
Glavna bina na svečanosti otvaranja Sueckog kanala

Preduzimane su i obimne sanitarne mjere, pa su tako čak izgrađene posebne plovne barže – karantini za izolaciju oboljelih od zaraznih bolesti.

Napokon, 15. avgusta 1869. vode Mediterana i Crvenog mora su se spojile, Suecki zemljouz je presječen, a sa njime Afrika i fizički odvojena od Azije, uz ukupan trošak od 432.807.882 franaka, više nego duplo u odnosu na prvobitnu procjenu. Čitavo čovječanstvo divilo se dostignuću graditelja kanala, jer je kanal unio revoluciju u pomorski transport, ekonomiju, ali i vojno-političku sliku planete. Iste godine, 17. novembra, u sklopu ceremonije otvaranja, jedne od najraskošnijih priredbi koju je svijet do tada vidio, nakon što je Ismail Paša o kamenu obalu Port Saida simbolično razbio flašu šampanjca – kroz novoizgrađeni Suecki kanal prva je krenula francuska carska jahta “Aigle” sa caricom Euženi na palubi. Pratilo je šezdesetak svečano ukrašenih drugih ratnih i trgovačkih brodova sa ukrcanim uglednicima iz cijelog svijeta. Flotila se uveče tog dana usidrila na jezeru Timsa, 19. novembra brodovi su stigli do Gorkih jezera, a narednog dana ušli su u Crveno more kod Sueca. Povratak u Port Said trajao je samo jedan dan. Za ceremoniju otvaranja izgrađena je i nova velelepna zgrada opere u Kairu, a od čuvenog italijanskog kompozitora Đuzepea Verdija naručena je za taj istorijski trenutak – opera “Aida”. Verdi je ipak nije završio na vrijeme, pa je “Aida” svoju premijeru doživjela u Kairu tek godinu dana poslije otvaranja kanala.

Lukovićeva palata “Dario” u Veneciji
Lukovićeva palata “Dario” u Veneciji

Nakon odlaska graditelja i uglednika, kanal “preuzimaju” pomorci, među kojima opet ima dosta naših ljudi. Hroničari tog vremena kao posebno vještog među pilotima – vodičima brodova kroz Suecki kanal, izdvajaju kapetana Đurađa Belafusa iz Lepetana koji se istakao spasavanjem posade jedne turske škune u oluji kod Port Saida 1885. godine, a za što je, prema ovlašćenju Pomorske vlade u Trstu, dobio posebno priznaje od austrougarskog konzulata u Port Saidu.

Inženjer Anton Luković je nakon izgradnje Sueckog kanala bio u timu koji je u Port Saidu podigao velelepni spomenik nosiocu te ideje – Ferdinandu de Lesepsu. Bokeljski stručnjak potom se posvetio implementaciji svog još 1865. godine osmišljenog impozantnog projekta izgradnje modernog irigacionog sistema koji bi, korišćenjem masivnih parnih strojeva i pumpi, velika prostranstva pustinje natapao vodom iz Nila i pretvorio ih u plodna područja. Za to je čak osnovano i posebno akcionarsko društvo nazvano “Societe Agricole” kome je Luković bio na čelu, ali je khedive Ismail Paša, htijući da zadrži apsolutnu kontrolu nad tom potencijalno vrlo isplativom investicijom, uspio da spriječi Lukovićev naum, a ovaj ubrzo odlazi iz Egipta i vraća se u Veneciju. Godine 1866. Luković je napravio projekat regulisanja toka i uređenja ušća rijeke Neretve, ali ni on nije realizovan zbog nedostatka novca.

Osim graditeljstva i projektovanja, inženjer Anton Luković bavio se i publicistikom. Autor je zapaženih privredno-prosvjetnih radova, i u Parizu objavljene studije na francuskom jeziku “En Dalmatie”. Luković je u Veneciji bio vlasnik monumentalne palate “Dario” na Kanalu Grande, gdje je i umro krajem 1880. Jedna od najlepših palata u gradu, “Dario” je izgrađena u venecijansko-gotičkom stilu, sa renesansim elementima na fasadi, a o njenoj atraktivnosti govori i podatak da ju je 1908. naslikao čuveni francuski slikar Klod Mone. To Moneovo platno danas se čuva u Muzeju umjetnosti u Čikagu.

Ostavite komentar

 

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Boka News" se ne može smatrati odgovornim za napisano.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama.