15.5 C
Kotor

Slušaj online radio

Muzičar iz morskih dubina – „Moje pjesme, moji snovi“

Iz knjige „Pomorska lica Boke Kotorske“ autora Siniše Lukovića prenosimo priču o kapetanu fregate Georg von Trappu, komandantu Podmorničke baze u Boki Kotorskoj, čovjeku koji je odbio poziv da 1938. sa horom svoje djece nastupi na rođendanskoj zabavi njemačkog nacističkog kancelara Adolfa Hitlera. Nekadašnji zapovjednik podmorničke baze u Boki je i prvi podmorničar na svijetu po čijoj je nesvakidašnjoj životnoj priči snimljen i jedan visokobudžetni holivudski film – ostvarenje „Moje pjesme, moji snovi“ (The Sound of Music) iz 1965. u režji Roberta Vajsa.

Duboko u mračnim vodama južnog Jadrana mala austro-ugarska podmornica U-5 oprezno je manevrisala te noći 26.aprila 1915 godine, trudeći se da se primakne svom cilju – velikom francuskom oklopnom krstašu „Leon Gambetta“ koji je patrolirao Otrantom.

Jedna od prvih borbeno upotrebljivih podmornica na svijetu, U-5 je pripadala tipu „Holland“ koji je razvio čuveni američki konstruktor Džon P. Holand. Mala i nesigurna podmornica od samo 273 tone deplasmana, duga 32 metra, jedno od eksperimentalnih preteča kasnijih većih i mnogo moćnijih austro-ugarskih podvodnih plovila, u tišini se približavala svojoj žrtvi – ogromnom francuskom ratnom brodu od čak 12.500 tona.

Francuzi nisu ništa primijetili dok se 19-člana posada U-5 pod komandom poručnika bojnog broda Georga fon Trepa (Georg von Trapp), grozničavo pripremala za napad. Kad se austro-ugarska podmornica približila na samo 500 metara od ogromnog trupa francuskog krstaša koji je mirno sjekao tamnu površinu mora južnog Jadrana, ponoć je već prošla – Trep je gledajući cilj kroz periskop precizno nanišanio i već narednog trenutka dva torpeda ispaljena sa U-5 hitala su ka „Leonu Gambetti“. Dvije strahovite eksplozije potresle su francuski brod razorivši mu vitalne djelove – kotlarnicu i strojarnicu pa je „Leon Gambetta“ potonuo za samo 15-tak minuta odnoseći sa sobom na dno Jadrana 684 članova posade. Bio je to najteži gubitak francuske mornarice u Prvom svjetskom ratu na Jadranu, a za mladog austrougarskog podmorničara dogadjaj koji ga je proslavio i učinio nacionalnim herojem – nedugo pošto se U-5 vratila u bazu, Trep je odlikovan kao i svi članovi njegove multinacionalne austrijsko-madjarsko-češko-slovačko-poljsko-italijansko-hrvatske posade.

U narednom periodu uslijedili su brojni drugi uspjesi mladog i vještog austro-ugarskog podmorničara, pa je Trep pored ostaloga sa svojom U-5 potopio veliki italijanski putnički brod „Principe Umberto“ koji je na front prevozio 2 hiljade italijanskih vojnika, kod Palagruže je uništio italijansku podmornicu „Nereide“, a u blizini Drača zaplijenio je veliki grčki teretni brod „Cefaloina“. Oktobra 1915 Trepu je povjerena komanda nad najmodernijom podmornicom u austro-ugarskoj floti, U-14, zarobljenom bivšom francuskom podmornicom „Curie“. Iako je to bio daleko moderniji brod od njegove U-5, Trep nije bio nimalo impresioniran bivšom francuskom podmornicom. Često se naime, žalio na tehničke nedostatke U-14 tvrdeći: „Čak bi i moja baba napravila bolju podmornicu!“

Trapp na palubi podmornice

To ga medjutim, nije spriječilo da vrlo efikasno nastavi sa uništavanjem protivničkih plovila pa je u svoj konto sa U-14 upisao i potapanje italijanskog teretnjaka „Milazzo“ od 11.480 tona, najvećeg savezničkog trgovačkog broda koga su tokom rata uništili Austro-Ugari. Potapanje „Leona Gambette“ ipak je bio najveći uspjeh u izuzetno bogatoj Trepovoj ratnoj karijeri koja je vrhunac doživjela u maju 1918 kada ga je car Franc Jozef I odlikovao najvišim austro-ugarskim vojnim odlikovanjem, viteškim Krstom reda carice Marije Terezije i dodijelio mu titulu barona. Unapredjen u čin kapetana korvete, Trep je postavljen za komadanta austro-ugarske podmorničke baze u Boki Kotorskoj odakle je većina austro-ugarskih, ali i njemačkih podmornica tokom Prvog svjetskog rata kretala u svoje borbene patrole po Jadranu i Mediteranu. Kada je rat završio, Trep je sa ukupno 19 borbenih patrola tokom kojih je potopio 12 trgovačkih brodova, 1 oklopni krstaš i jednu podmornicu sa ukupno 58.494 tone, bio najbolji i najuspješniji austro-ugarski podmornički as.

Rodjen 1880 godine u Zadru u porodici austro-ugarskog pomorskog oficira, Trep je sa 14 godina stupio u mornaricu upisavši se na Vojno-pomorsku akademiju u Rijeci. Kao mladi podoficir 1900 godine služio je na austro-ugarskoj oklopnoj krstarici „Kaiserin und Konigin Maria Theresia“ i naročito se istakao prilikom intervencije tog broda u tzv. „Bokserskom ustanku“ u Kini zbog čega je prvi put odlikovan. Uprkos brojnim opasnostima koje ga je pratilo kao tada novu tehničku granu na počecima razvoja, fasciniran podmorničarstvom, Trep je 1908 stupio u austro-ugarsku podmorničku flotilu. Dvije godine kasnije dobija i komandu nad svojom prvom podmornicom U-6 izgradjenom 1910 u Rijeci kada upoznaje nakon mora, drugu najveću ljubav svog života – buduću suprugu Agatu Vajthed, unukom poznatog britanskog industrijalca Roberta Vajtheda. Trepov tast je čovjek koji je iz osnovne zamisli mladog hrvatskog pomorskog oficira Ivana Blaža Vučića-Lupisa, razvio tada novo oružje – torpedo i u Rijeci osnovao prvu fabriku na svijetu za proizvodnju tog moćnog pomorskog oružja.

Igrom sudbine, Agata je prilikom porinuća, krstila Trepovu podmornicu U-5, a njih dvoje upoznali su se nešto ranije na jednom balu i zaljubili se na prvi pogled. Ubrzo su se vjenčali i izrodili čak sedmoro djece. Po završetku Prvog svjetskog rata i nakon što je Austrija izgubila izlaz na more, Trep se sa porodicom preselio u Salcburg. Nakon što je izgubio svoju karijeru mornaričkog oficira, Trep je 1922 ostao i bez voljene životne saputnice jer je supruga Agata umrla tokom epidemije šarlaha. Bivši podmornički as sada je sam podizao sedmoro djece, pa je morao zatražiti pomoć brojnih guvernatni koje su se smjenjivale u porodičnom domu Trepovih. Na kraju je jedna od njih, mlada Marija Augusta Kučera osvojila ranjeno srce iskusnog pomorskog vuka, pa se Trep njome oženio 1927 i nedugo potom dobio još troje djece.

Desetoro mališana bilo je vrlo nadareno za muziku, naslijedjujuči očev talenat jer je i sam Trep bio veoma dobar violinista, a svirao je i gitaru i mandolinu. Podučavana od strane roditelja, djeca su postala odličan i veoma poznati hor koji je pjevao madrigale, renesansu, muziku baroka i popularne napjeve širom Austrije i Evrope.

Porodični hor Trepovih koji je nakon ekonomskog kolapsa u Evropi 1933 i propasti njihove uštedjevine u bankama, postao i glavni izvor egzistencije cijele familije, čak je 1936. osvojio prvo mjesto na muzičkom festivalu u Salcburgu. Dvije godine kasnije, Austrija je anšlusom pripojena njemačkom Trećem Rajhu, a Trep je dobio „ponudu koja se ne odbija“ da se kao iskusni podmorničar ponovno aktivira i na visokom položaju u njemačkoj Ratnoj mornarici, pomogne u ustanovljanju tada još uvijek tajne, nove njemačke podmorničke flotile. Zgrožen politikom nacista koja je kršila sve principe u koje je vjerovao, proslavljeni austrijski ratni heroj je to međutim, glatko odbio:

„Ja sam se na vjernost zakleo samo jednom caru“- prezrivo je odgovorio Trep koji je, veoma hrabro za prilike koje su tada vladale u Austriji, odbio i poziv da 1938. sa horom svoje djece, nastupi na rodjendanskoj zabavi njemačkog nacističkog kancelara Adolfa Hitlera. Čak je direktno odbio i naredbu Gestapoa da na svojoj kući istakne njemačku zastavu sa kukastim krstom:

„Mnogo ljepše izgledalo bi da na jarbol za zastavu postavim neki od mojih persijskih tepiha“- prkosno je odgovorio Trep.

Georga fon Trep

Znajući da za njega i djecu nakon toga u Austriji i Njemačkoj nema budućnosti, Trep je sa familijom par mjeseci kasnije napustio doimovinu i preko Italije i Velike Britanije, emigrirao se u SAD. Trepovi su se početkom 1940 preselili u gradić Stouv u američkoj saveznoj državi Vermont gdje su kupili farmu. Deset godina kasnije, ovo imanje pretvorili su u hotelski i kompleks apartmana nazvan „Trapp family Lodge“ koji je postao nova egzistencijalna osnova za porodicu. Čuveni porodični hor Trepovih prestao je sa turnejama 1955 jer je većina djece željela da životnu karijeru gradi u drugim društvenim djelatnostima. Osnivač hora i glava familije, kapetan fregate, baron Georg fon Trep, umro je daleko od mora koga je toliko volio, u Vermontu 1947 godine od raka pluća. Kasnija istraživanja pokazala su da je proslavljeni podmorničar, poput mnogih svojih kolega iz Prvog svjetskog rata, bio „kolateralna šteta“ – naime, prve podmornice imale su benzinske motore i lošu ventilaciju zbog kojih su izduvni gasovi često dospijevali u unutrašnojst broda, pa je mnogo podmorničara kasnije bolovalo i umiralo od teških posljedica dugotrajnog udisanja otrovnih gasova i isparenja.

MOJE PJESME, MOJI SNOVI

Nekadašnji zapovjednik podmorničke baze u Boki je i prvi podmorničar na svijetu po čijoj je nesvakidašnjoj životnoj priči snimljen i jedan visokobudžetni holivudski film – ostvarenje „Moje pjesme, moji snovi“ (The Sound of Music) iz 1965 u režji Roberta Vajsa. Film o podmorničaru koga je sudbina grubo lomila, ali ga nije porazila, sa Kristoferom Plamerom i Džuli Endrjus u glavnim ulogama, okitio se sa čak pet Oskara.

Trepova kćerka Marija objavila je knjigu „Priča o pjevačima porodice Trep“, a u Njemačkoj su o ovoj čuvenoj porodici snimljena dva filma i to „Die Trapp-Familie” (1956) i Die Trapp-Familie in Amerika” (1958). Sam fon Trep prije smrti napisao je i u SAD objavio svoje memoare pod nazivom “Posljednji pozdrav – sjećanja jednog austro-ugarskog podmorničkog komadanta”.

Najčitanije