Luka Brajnović – portret etičnog novinara i čovjeka

„U novinarskoj profesiji duboko je ukorijenjeno etičko i intelektualno zdravlje“

Luka Brajnović
Luka Brajnović (Kotor, 1919 – Pamplona, 2001)

Uz njegovo ime ravnopravno stoji: „el maestro“, profesor, novinar, književnik, publicist, teoretičar medija, humanista… Prestižna nagrada koja se dodjeljuje  novinarima i drugim javnim ličnostima koje su se istakle u odbrani istine i promicale objektivno novinarstvo, a ustanovio je Universidad de Navarra iz Pamplone u Španjolskoj, nosi njegovo ime, „Premio Luka Brajnovic de la Comunicación“.

Prof. dr Luka Brajnović (Kotor, 1919 – Pamplona, 2001) u početku nije pristao da se nagrada nazove njegovim imenom.  Na višestruko insistiranje bivših studenata i profesora sveučilišta od kojih je i potekla ideja, ipak je popustio. Nagrada je ustanovljena 1996. godine. Dodjeljuje se novinarima kako iz Španjolske, tako i iz cijelog svijeta. Njeni dobitnici su novinar Miguel Delibes, David Puttnam, redatelj filma „Misija“, Violeta Chamorro bivša predsjednica Nikaragve, bivši voditelj Tiskovnog ureda Svete Stolice, Joaquín Navarro-Valls. Godine 2001. nagrada je posthumno dodijeljena hrvatskom novinaru Siniši Glavaševiću i španjolskom novinaru Miguel Gilu koji je poginuo u Sijeri Leone, italijanskoj novinarki Ettore Bernabei, novinaru Juan Pablo de Villanueva, fotoreporteru James Nachtwey…

James Nachtwey sa nagradom - desno Olga i Elica kćerke Luke Brajnović
James Nachtwey sa nagradom – desno Olga i Elica kćerke Luke Brajnović

Rođeni Kotoranin uživao je veliki ugled u Španiji. Kada je preminuo 7. februara 2001. godine, sve novine su zabilježile njegov odlazak sa ovog svijeta, dok je veći broj novina donio opširne priče o njemu.

Luka Brajnović je u rodnom Kotoru završio osnovnu školu, a zatim poznatu franjevačku gimnaziju na otoku Badij pored Korčule. Pravni fakultet završio je u Zagrebu. Jedan je od trojice braće Brajnović i jedini je preživio Drugi svjetski rat. Brat Tripo, stradao je tokom rata, a drugog brata, don Iva Brajnovića, župnika iz Škaljara, nakon neuspješnog atentata u župnoj crkvi, snašla je sudbina ostalih žrtava komunističkog režima krajem 1944. godine, na otoku Daksa pored Dubrovnika. Strijeljan je sa još dvadeset trojicom nevinih svećenika i civila optuženih za suradnju sa neprijateljima. O tim stradanjima nije se dugo pisalo, nikada niko nije odgovarao za njihovu smrt. Vijest o bratovoj smrti, Luka je prvi put pročitao 1946. godine u vatikanskom izdanju „Martirium Croatiae“. Taj stravični događaj i tragični gubitak, opisao je u pjesmi „Dakasa 1944“ koja je objavljena u njegovoj zbirci pjesama „Na pragu radosti“, u Madridu ,1958. godine.

Daksa 1944

Crno je jugo stišalo pluton

I vrisak koralne himne mira.

Nad otokom prijeti se nebo

I kiša

Slaveći zanos krvava kumira.

Dvadeset i četiri su živa sveca pala

Na mračne ruke Velikog Dana,

A mrtvi ostaše živi

U vatri prokletstva i mržnje,

Ugašenih misli i elana,

Odvratni sebi i drugima krivi.

Jesenjski zapad, crven,vapi u visine

Dotičući kroz oblake Jadran plavi,

I dvadeset i četiri leša

I uz njih krvave mrlje na travi.

/Luka Brajnović /

Luka Brajnović
Luka Brajnović

Početak Drugog svjetskog rata, Luka Brajnović dočekao je u Zagrebu gdje se ubrzo vjenčao Anom Tijan, kako će se kasnije pokazati, ženom njegovog života, za koju je znao kazati da je to „najbolja žena na svijetu“.  Ana, po struci slavistica, u svojim bilješkama piše kako su se složili da je to najbolje što su mogli učiniti, započeti zajednički život u uslovima rata i neprekidnog bombardiranja …

Obilježen i proganjan, zatočenik logora Kamensko koji je pukim slučajem ostao živ, u proljeće 1945. godine,  Luka Brajnović, odlučio se otisnuti u svijet. Preko Austrije putuje za Rim, a nešto kasnije za Madrid. Španjolska postaje njegov novi dom. Tamo u svojoj 27. godini počinje novi život, bukvalno ispočetka. U jednom od brojnih intervjua prisjeća se:

„Prvo je bilo važno naučiti jezik. Da preživim morao sam prihvatiti bilo kakav posao, kao na primjer, slagara u jednoj tiskari. Vlasnik tiskare je bio jedan od mojih prvih španjolskih prijatelja. Relativno brzo sam naučio španjolski i počeo se baviti intelektualnim radom. Diploma pravnika sa zagrebačkog sveučilišta, u Španjolskoj nije vrijedila. Upisao sam se na Filozofski fakultet u Madridu i postao članom poznate znanstvene institucije Cientificas Superior de Investigaciones Cientificas, a usporedo sam radio i na hrvatskim izdanjima. Bio sam prijatelj sarajevskog nadbiskupa Šarića koji je poslije rata živio u Madridu, pa sam sa njim izdao popravljeno izdanje Svetog Pisma za Hrvate u emigraciji, s nadom da neću izgubiti vezu sa Crkvom i vjerom. U isto vrijeme, osnovao sam s Hiacintom Eterovićem reviju „Osoba i Duh“ čiji sam bio urednik 1949 – 1956 godine. Utemeljio sam nakladničku knjižnicu „Osvit“. Za sve to vrijeme, moja supruga Ana i kćerka Elica nisu mogle izaći iz Jugoslavije. Nakon punih 12 godina, sastali smo se u Minhenu. Godine 1960. bio sam pozvan u Pamplonu  na Sveučilište Univerzidad de Navarra, gdje je upravo počinjala Novinarska škola.“

Luka i Elica
Luka i Elica

Njegova ćerka dr Elica Brajnović De Leahy, danas profesorica, poput svojega oca, na Komunikološkoj školi katoličkog Navarrskog sveučilišta u Pamploni, na Odsjeku za film i kinematografiju, prisjeća se tog susreta: „Upoznala sam svog oca 27. oktobra 1956. godine na peronu željezničke postaje u Minhenu. Tako se ispunilo ono što sam u svojih 12 godina najviše željela, vidjeti i iznad svega dodirnuti svog oca“.

U španjolskim novinama i časopisima počeo je pisati još 1960. godine, a od 1966. godine postaje stalni član redakcije časopisa Nuestro tiempo („Naše vrijeme“). Objavio je nekoliko romana i više zbirki poezije. Poznat je i po pisanju prvog priručnika za španjolske studente novinarstva koji je preveden i na portugalski jezik. Iako pisac, pjesnik i novinar, životni poziv  „el maestra“, odvijao se na Sveučilištu Navarra, gdje je kao profesor etike i jedan od osnivača Fakulteta znanosti informacija obrazovao brojne generacije, i prenosio ono što je za njega bilo sveto, što je stalno ponavljao na svojim predavanjima: ljubav za istinu.

Elica Brajnović De Leahy, za svog oca kaže da je imao svoj osobni stil predavanja, svoj način ocjenjivanja i poseban odnos sa studentima.

Univerzitet Navarr u Pamploni
Univerzitet Navarr u Pamploni

„Kuća je uvijek bila puna, uvijek otvorena, uvijek mjesto za slušanje i razumijevanje. Rečenica koje se moja braća i sestre sjećaju da je naša majka često izgovarala, bila je: “O Bože moj, već me hvata panika“. Govorila je to svaki put kada bi se moj otac neočekivano pojavio sa neodoljivim osmijehom u pratnji deset ili petnaest studenata na ručku ili večeri. Bila su to duga i zanimljiva sijela…“

Luka je svakodnevno pisao kolumnu za visokotiražni dnevnik Diario de Navarra o međunarodnoj politici. Pisao je i kada je bio na odmoru, jer za njega su njegovi čitaoci i studenti bili svetinja. Radio je temeljito, svaki tekst je potkrepljivao činjenicama, glancao ga do visokog sjaja kako bi ga učinio što razumljivijim. Prvo je skicirao tekst na papiru, a kasnije ga dorađivao na svojoj pisaćoj mašini. Svako veče u devet sati, vozač novinske kuće dolazio je po tekst. Objavio je oko 6000 kolumni.

Prestao je pisati kada je počela agresija na Hrvatsku. Bojao se da neće biti objektivan, ali je zato nastavio pisati poeziju. Posljednji rad bio mu je „Slava i tragedija Mediterana“.

Međutim, bolest, operacija srčanih zalisaka 1985. godine, bio je ustvari početak njegovog progresivnog propadanja, kako je rekla njegova druga kćer Olga Brajnović, takođe novinarka.

Nakon punih 46 godina, 1989. godine, Luka je posjetio Boku Kotorsku i svoje sestre. Upoznao je mlađe naraštaje koje je znao samo preko slika.

Luka Brajnović sa ćerkom
Luka Brajnović sa ćerkom

„Tada je bio jako srećan. Za sve vrijeme od kako se raspala bivša država, nikada ništa nije izjavio što bi se kosilo sa njegovim zvanjem profesora etike. Etika je ostala njegovo Sveto pismo“ – rekla je njegova sestra Mira Tomić.

Ubrzo su uslijedile ponovne godine tuge i patnje. Rat koji se rasplamsavao na prostoru bivše Jugoslavije, dražao ih je u napetosti. Za njega i suprugu Anu to je značilo, na neki način, ponovo preživljavanje svih strahota koje su osjetili prije pedest godina. Luka se zajedno sa svojom obitelji, brinuo za sudbinu svojih sestra i njihovih obitelji, Mire Tomić i Natalije Stipanić, u Boki Kotorskoj, koje su u to vrijeme sa svojim obiteljima preživljavale teške trenutke, kao i za ostalu rodbinu u Hrvatskoj.

Brojni novinari, bivši Lukini studenti, tih ratnih, devedestih godina znali su za položaj Hrvatske. Sjetili su se svog profesora, zvali ga, posjećivali, dijelili informacije, bol, tugu, patnju zajedno sa njim…

„Novinarka regionalne Španjolske televizije zatražila je intervju s njim pa me on zamolio da ga otpratim. Putem smo razgovarali o situaciji i neizvjesnosti u kojoj se nalaze naši rođaci i ja sam počela plakati. Ne plači – kazao mi je „već ima i previše ljudi koji imaju prave razloge za plakanje“, govorila je o tom vremenu njegova ćerka.

Kada smo stigli u studio, novinarka je pitala moga oca o njegovim osobnim iskustvima iz Drugog svjetskog rata, na što je on ljubazno odgovarao. U jednom trenutku, novinarka je ostavila svoje zabilješke i pitanja koja je pripremila i zapitala ga: „Osjećate li mržnju prema onima koji su učinili da ovako patite ? „Ne“ – odgovorio je.

Ali kako je to moguće?

„Od tada do danas sam proveo svaki dan svog života boreći se pozitivnim stvarima protiv mržnje“ – odgovorio je Luka.

„Tada sam shvatila kako se morao osjećati moj otac i kako je mogao ostati dosljedan svojim religioznim principima kada je preuzimao truplo svog brata ubijenog 1944. godine, ili kada je doznao da su mi majku poslali na prisilni rad, optuživši je za veleizdaju. Svaki dan, pozitivnošću se borio protiv mržnje“, prisjeća se njegova ćerka Olga.

Sveučilište u Navarri, 1994. godine organizovalo je večer u njegovu čast povodom umirovljenja. Prisutni su bili brojni njegovi novinari i njegovi bivši studenti iz cijele Španjolske. Jedan od davno svršenih studenata koji je bio ratni izvještač iz Bosne, napisao je u knjizi utisaka, koja se čuva i danas u stanu Brajnovića, kako je dok se nalazio u ranjenom gradu Sarajevu, shvatio vrijednost stvari kojima ga je  „el maestro“ naučio…

Luku je, u stvari, više interesiralo da nauči studente da se pripreme za život nego za izvrsno polaganje ispita, što je ponekad nailazilo na nerazumijevanje nekih kolega profesora koji su ga smatrali preblagim prema studentima.

James Nachtwey sa nagradom „Premio Luka Brajnovic de la Comunicación“ 2016.
James Nachtwey sa nagradom „Premio Luka Brajnovic de la Comunicación“ 2016.

Na zagrebačko Sveučilište pozvan je 1996. godine da održi predavanje o novinarskoj etici. Već tada je bio bolestan. Znao je da mu neće dopustiti posjetu sestrama u Crnoj Gori, Boki Kotorskoj, ali uprkos svemu, odlučio se otputovati. Na Sveučilište, na kojem je započeo svoju znanstvenu karijeru, pojavio se u invalidskim kolicima. Predavanje koje je pripremio pročitala je njegova kćerka Elica. To je bilo njegovo posljednje predavanje studentima o novinarstvu, novinarskoj etici, objektivnosti i trženju istine.

U njegovom društvu tada je bio Pedro J. Ramírez, urednik „El munda“ koji je okupljenim novinarima kazao: „On je moj najbolji učitelj, a prema jednoj anketi koja je obrađena u Španiji, jedan je od najuglednijih ljudi u našoj zemlji. Za mnoge novinare moje generacije, Luka Brajnović je inkarnacija istinskog humaniste, pedagog u najširem smislu te riječi“.

Luka Brajnović
Luka Brajnović

O ovom boravku u Zagrebu i evociranju uspomena na dane od prije pedest godina, svojih roditelja Olga kaže:

„Uz sve probleme to putovanje imalo je jedan romantičan trenutak. Moji roditelji su posjetili, Franjevačku crkvu na Gornjem gradu, onu istu u kojoj su se prije 52 godine vjenčali. Jedan mladi fratar gurao je njegova invalidska kolica kako bi to sve ponovo oživio… tamo, u crkvi njih dvoje su ponovo doživjeli vrijeme kada su sjedinili svoje živote u tako čvrst čvor da ga ni rat, ni odvojenost, ni poteškoće, ni bolest nisu mogle raskinuti“ prisjeća se Olga. 

Po povratku s tog putovanja njegovo zdravlje se drastično pogoršalo. Na završetu akademske godine, te 1996. dekan univeziteta Navarra, Alfonso Sanchez Tabernero objavio je odluku o utemeljenju nagrade Luka Brajnović koja će se dodjeljivati osobama koje su se istakle svojim etičkim načelima, obavljajući svoju profesiju. Drugo priznanje stiglo je 1997. godine. Hrvatska vlada odlikovala ga je redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, za napore da sačuva i prenosi hrvatsku kulturu u onim vremenima kada je bilo kakva manifestacija s hrvatskim predznakom, pa makar bila  kulturna ili umjetnička, bila strogo zabranjena, a učesnici proganjani.

„El maestro“ zauvijek je napustio ovaj svijet 7. februara 2001. godine, na sveučilišnoj bolnici u Pamploni. Od njega se oprostila supruga Ana i njegovo petoro djece.

Luka Brajnović,  kome su vjera u čovjeka i ljubav za istinu bile vodilja kroz život i uvijek na prvom mjestu, ostavio je neizbrisivi trag kako u Španjolskoj tako i u Hrvatskoj.

O Luki don Branko Sbutega

„Možda nijedna osoba, koja je morala da napusti rodni grad, zavičaj i zemlju, nije dobila takvu valorizaciju na međunarodnoj razini, kao što je to bio Luka Brajnović. Usuđujem se reći da je možda u XX stoljeću malo ljudi koji su i na planu intelekta i bilo kakve karijere pošli visočije, više i dalje od Luke Brajnovića…“

                                                                                                         Don Branko Sbutega

O novinarstvu Luka Brajnović

„Kada se s etičkoga stajališta gledano, novinarski posao obavlja bezvoljno i apatično, a novinarstvo počesto pretvara u dvije radnje na računalu (copy – paste), onda ono može postati uzrokom nemoralnog ponašanja prema vlastitoj profesiji čiji ugled ovisi, i na tome insistiram, o dobrom glasu i ugledu osoba koje ju obavljaju. U novinarskoj profesiji duboko je ukorijenjeno etičko i intelektualno zdravlje. Ono se očituje u volji za radom, u sposobnosti brzog i ispravnog razmišljanja, u razlikovanju mogućeg od nemogućeg, dobrog od lošeg, bitnog od nebitnog“

                                                                                                                  Luka Brajnović

Luka Brajnović
Luka Brajnović

Prof. dr Luka Brajnović (Kotor, 1919 – Pamplona, 2001) Objavio je dvije zbirke pjesama na hrvatskom jeziku, „Smirene želje“ (1951) i „Na pragu radosti“ (1958), zbirkiu pripovijedaka „Priče iz djetnjistva“ (1953) i roman „U plamenu“(1969). Na španjolskom jeziku izdao je tri zbirke pjesama, šest novinarskih priručnika, nekoliko tisuća novinarskih članaka, od kojih je izdana i jedna knjiga njegovih komentara. Grad Perast je 2003, dvije godine nakon njegove smrti, izdao njegov roman „Tripo Kokoljić“.  

U Pamploni je bio docent (1960 – 1967), a zatim redovni profesor (1967 – 1992) na Navarrskom Sveučilištu (Universidado de Navarra), zamjenik dekana od (1971 – 1975) i ravnatelj Instituta slobodnih medija. Predavao je novinarsku etiku, svjetsku književnost i tehnologiju za novinare. Kao novinar surađivao je u različitim španjolskim zbirkama, enciklopedijama, revijama, novinama, kao što su: Mundo, Forjadores del Mundo Contemporaneo, Alcazar, Itsmo (Meksiko), Rumo (Portugal). Bio je stalni suradnik za vanjsku politiku u dnevniku Diario de Navarra.

Miro Marušić

Tekst je dio projekta „Četiri hrvatske priče iz Boke Kotorske“ koji je proveden uz financijsku potporu Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske

 

 

 

1 komentar

Ostavite komentar

 

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Boka News" se ne može smatrati odgovornim za napisano.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama.