Kotor – predstavljamo Ivana Bolicu (Joannes Bolica)

Campo Santo – Kotor

Kada sam nedavno napisao kratku povijest Kotora kao podsjetnik da je Kotor vječan a države prolazne a ne obrnuto kako ono danas kažu, “da je vječna”, napisao sam da su, bez obzira kome su pripadali ili čiju su vlast priznavali, Kotorani kroz mnoga stoljeća znali da se bore za svoj grad i da odbrane njegovu autonomiju, jezik i običaje, te svjesni posebnosti svoga grada predavali to zavještanje sa generacije na generaciju koje su ga nastavljale u budućnosti. Zavještanje da branimo grad predato je i nama, ali izgleda da mi nismo dostojni naših predaka. A nije ni čudo.

Koliko Kotorana zna bilo što o povijesti Kotora? Da li su generacije i generacije kotorske djece ikada, išta, učile o gradu koji je zbog svoje univerzalnih vrijdnosti upisan na listu svjetske kulturne baštine ili o svojim slavnim precima koji su stvorili Kotor ovakvim kakav je danas? O Ivanu Bolici, o Ljudevitu Paskvaliću, o heroju Jeronimu Bizantiju, o Nikoli Bući? O nezavismom gradu republici, o odbrani grada od Barbarose, o Lepantskoj bici, o velikom zemljotresu, o Ivu Vizinu i plejadi slavnih bokeljskih pomoraca?

Nikada, ništa, naša, bokeljska, kotorska povijest zatrta je za račun povijesti Crne Gore i to za samo sedamdesetak godina od kada su Boka Kotorska i Kotor “dobrovoljno” ušli u Crnu Goru, očekujući da će ona poštovati ogromno kulturno i prirodno bogatstvo koje su Bokelji i Kotorani unijeli u nju. Svjedoci smo danas tog poštovanja na svakom koraku, svjedoci smo devastacije prirodne, kulturne, ekonomske i svake druge baštine kojoj izgleda nema kraja, a naročito duhovne jer se postepeno, pogotovo kod mladih koji ne poznaju povijest grada i svoje korijene, gubi svijest o svojoj posebnosti, o svom identitetu.

Danas vam predstavljam jednog od tih naših slavnih predaka, kotorskog plemića i pjesnika iz XVI stoljeća,vremena renesanse, Ivana (Joannes) Bolicu (Bolica, Bolicis, Boliris) koji potječe iz stare ugledne kotorske plemićke porodice koja se pominje već u XII stoljeću. Rođen je u Kotoru oko 1520. godine, a tu je i umro 1572 godine i sahranjen. Sin je kotorskog plemića Nikole Ivanova de Bona i Pave (Paule) Zagurović, studirao je pravo u Padovi, a poslije studija se vratio u Kotor gdje je više puta bio sudac, općinski odvjetnik, član Malog vijeća, a bio je i poslanik u Veneciji (1553,1557).

Kotor foto Boka News

Zaljubljen u Kotor i njegove ljepote i ponosan što je Kotoranin, napisao je u Kotoru i svoje najvažnije djelo, pjesmu “Descriptio sinus et urbis Ascriviensis” (Opis zaljeva i grada Kotora), koja nam daje neprocijenjivo vrijednu sliku Boke Kotorske i Kotora iz jednog dalekog vremena.

Bolica je odrastao u Kotoru o kojem pjeva kao o gradu od kamene čipke, o gradu u kojem »još i sad ima tragova stare slobode i koji nije nikada podnosio tvrdo ropstvo, koji nije pobijeđen ni silom ni ratom«. Prenosi nam osjećanje sigurnosti koje je imao u starinskom gradu koji je tada bio neka vrsta republike pod zaštitom Venecije, ali i svoj lokalni patriotizam, Bolica ne zaboravlja svoje korijene, smatra da su Kotorani potomci Askejaca građana Askriviuma, prvobitnog Kotora, još iz doba Grka.Ovaj stari pjesnik iz slavne porodice, koji je u neku ruku oličenje svoga grada, vodi nas u đir kroz Boku Kotorsku i Kotor.

Kotor – Gospa od Zdravlja – foto Boka News

U prvom dijelu pjesme opisuje nam Boku Kotorsku dolazeći s Jadranskog mora i još tada on osjeća, on pjeva, da je to »jedan od najljepsih zaliva na svijetu«, a zatim opisuje Kotor i njegovu okolinu, navodeći lokalitete koji postoje I danas, Vrmac, Puč, Gurdić, Duždevu palatu, kulu sa satom, kotorske crkve…

Kotor noću - Photo Zoran Nikolić
Kotor noću – Photo Zoran Nikolić

Lijep je je osjećaj kada shvatite, dok čitate stihove kojima pjesnik, skoro 500 godina prije nas opisuje Kotor, da je on gazio isti pločnik koji mi danas gazimo prateći ga u šetnji gradom, da opisuje istu crkvu ili palaču pred kojom mi danas stojimo, kada shvatite da ste i vi dio kotorske povijesti, na neki način da ste i sami povijest, jer postoji neka nevidljiva, kotorska nit koja nas povezuje kroz stoljeća.

Evo jedan dio opisa Kotora iz pjesme koju je sa latinskog preveo Relja Seferovic. Idemo sa pjesnikom u šetnju od Pjace od oružja, pored nekadašnjih crkava sv. Nikole (kafić Ćezare) i sv. Agate (iza palate Pima) do pjace sv. Tripuna :

….

Onom tko uđe u grad širok se otvara prostor

kojem stražari pristup čuvaju; sprijeda stoji

Kneževa palača zlatna, kurija pritišće s desna,

kvestorova pak stoji palača s lijeve strane.

Prislonjena je ondje i kuća zapovjednika

vojnika sa bedema grada, sa trijemovima se dižu

atriji zavojiti, zvoni tu onaj što vrijeme

određuje kad vrše se poslovi i dijeli

sate noćne, daleko on zove, daleko se čuje,

a sebe ne moze čuti, nit’ išta osjeća ondje

gdje tuče toliko puta ponavljajuć’ udarac ranjiv.

Nisam dokon nabrajat ulice niti ceste

popločene, ni način kojim razrješuju one

putokaze na raskrižjima, ni skladšta robe,

dosta nek bude otaca obgrlit krovove i svete

hramove. Naime, tko bi mogao sve to u kratkom

izreći stihu? Dakle: prvi je alfejski porod

koji ti hramove nudi, ako nastaviš ići

k poljani svetog oca, velika zvijezda mora,

Patarski junak, bliži žrtvenik prisvaja sebi.

uz njega djevica sjedi i spustivši kosu niz leđa

raširene ti ruke i izbočene grudi ti kazuje,

unutrašnjost zatvarajući svog hrama.

Odavde dalje se pruža široki trg, odasvud

krovove strme vidiš i prvo hram veličanstven

Tripunu frigijskom posvećen, kaže se ondje golem,

poduprt mramornim stupovljem trijem se podiže desno

gdje se sipljivi starci često šeću i sastaju oci

koii se tu državnim bave poslima ili sjede

na stolicama visokim i jednoglasno sude

naroduštojošuvijektragovedrevneslobode

nosi; naime tiranu nikakvu podložan nije

bio taj grad, niti lkad trpio teško je ropstvo,

Po volji svojoj sad stvari urediv’ u sretnom redu

uživa, oružjem ili silom nepobijeđen, a ni ratom,

ugodnu dokolicu pod paskom krilatog lava.

Usred poljane stoga visoki stoji stup,

Na njega stjegove dužda i velikoga senata

dizemo i veselo sa Mlečanima plješćemo svi mi.

Vidiš tu duge i vedre čete mladih i mnogih

staleža ljude. Trgovina tu veze robu

naizmjenično, tu se traži da za valjan novac

prodajna roba se nudi; napor svima je isti:

uzdizat vlastite stvari i više nego je pravo.

S drugepakstranehrama je pročeljekojem se sjaje

zabati podignuti na grčki nacin, desno

i lijevo četvrtaste noseć’ zvonike s vrhom

nalik na piramide, kojim vrhunce neba

visokog dotiču pritom odzvanjajući, zbore

pohvale naizmjence zahvalnim skladom, tebi

vrhovni Vladaru neba, i puk prizivaju Kristu.

……

IzvorSaša Dender
Podijeli

Ostavite komentar

 

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Boka News" se ne može smatrati odgovornim za napisano.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama.