Kad ura stane – Vališta, selo duhova

Vališta su napušteno selo na granici dva svijeta, Boke Kotorske i stare Crne Gore, smješteno tik iza litičastih strmaca Kotorskih strana i neuhvatljivo pogledima sa mora. Za sada neuhvatljivo i planerima, a pogotovo realizatorima oživljavanja opustjelog kotorskog zaleđa.

Poviše Ljute miruje tanki sloj izmaglice. Rano je jutro, sunce još zadugo neće ogrijati Kotorske strane, a mi krećemo od Starih mlina ravno gore, ka Valištima. Sada čuveni restoran, Stari mlini nekada bjehu poznati upravo kao mjesto gdje se mljelo žito. Silazili su tu stasiti Crnogorci ranom zorom niz strmene strane sa vrećom žita na leđima, a popodne se isto tako vraćali – pognutih leđa, noseći tek samljeveno brašno.

Danas je to teško zamisliti. Vrijeme, sipar i koze izlokaše nekadašnje kamene kanice, koje se tek na mjestima prepoznaju. Najteže je preći središnji dio u kojemu su, očito je, i sami graditelji na muku trasirali stazu. Toliko je strma da bijaše dobila i odgovarajuće ime: Stube. Gorštaci bi pri penjanju mogli da odahnu tek pošto bi za uru – dvije izbili na prevoj pred Valištima. Tu bi natovarili vreće na konje ili magarad koje su tu pred jutro ostavljali, budući da ovi nisu mogli sigurno sići niz Stube. Za stoku se, ne bez razloga, govorilo “blago”, a sa blagom ne valja se kockati kolike god patnje vlasnici podnosili zbog ovakve prakse. Prevoj pred Valištima, danas potpuno pust i zaboravljen, nekada je bio važno mjesto susreta ljudi pitome mediteranske Boke i Crnogoraca poniklih u ovom surovom i škrtim dinarskom kršu, mjesto prožimanja Boke i stare Crne Gore. Duž grebena između Orahovca i Krsca prolazila je drevna državna međa Boke Kotorske i Crne Gore, a ovaj prevoj je bio jedan od samo četiri prelaza gdje je priroda savladana i komunikacija omogućena.

Završni dio pred prevoj danas je podosta zarastao u bodljikavu kleku, kupinu i svakojako šipražje, ali, sva trojica navikli smo na ovaj opšti problem primorskih planina. Orsat je iz Dubrovnika, pa se to i podrazumijeva, ali za Andreja iz Moskve, to na prvi pogled ne bismo očekivali. Stereotip koji u nas preovladava je da se Rusi ne miču baš daleko od svojih crnogorskih nekretnina. Ipak, Andrej je izuzetak i često se i sam zastidim kad kroz priču doznam gdje je u međuvremenu bio obilazeći staze bokeškog zaleđa, a da ja koji ovjde živim to još nisam stigao.

Ulazimo polako među razvaline Vališta. Ovo kameno carstvo ko zna koliko već desetljeća nema niti jednog sačuvanog krova. Stoje samo sivi kameni zidovi kuća, sa po kojim malenim prozorom pregrađenim debelim gvozdenim rešetkama. Kuće su po strani, a u vali – “polje”. Primjerenije bi bilo reći livada. Izdijeljena je brojnim suvomeđama koje su nekada dijelile posjede. To odavno već nije potrebno. Staro gumno poviše urušenih kuća ne pamti više ni žita ni kukolja, ni smjeha, ni tuge. Sve je utihnulo, ljudi se raselili, selo ugasilo. Voda iz ubla na dnu polja preliva se i otiče u prazno. Nema žednih usta da je piju.

Skriveno od pogleda, tu blizu, iznad brežuljka nalazi se drugi dio sela, koga, ovako zavučena, posjetioci rijetko vide. Tu je tek nekoliko razrušenih domova, ali, već na prvi pogled, ističe se ruševina kuće sa pravim pravcatim reljefima i skulpturama. Koliko god puta dolazio na ovo mjesto, misterija ovih ukrasa ostaje ista.

Ko je smogao znanja i vremena da u Valištima, tu gore, visoko nad Bokom, u sivim, golim gudurama izvede kulturni eksperiment i izradi neosporno umjetničko djelo? Rad doduše nije dotjeran, nema tu one preciznosti baroknih majstora Boke, ali, baš se pitam da li bi nekom istoričaru umjetnosti uopšte palo napamet da ovdje traži odjeke skulptorskih radionica priobalja. Za ovakve uslove – rad je fascinantan, pa i zbunjujući. Ima tu nekih čudnih simbola koje tumačim kao kugle, odnosno lopte, povezane ravnim linijama. Na vrhu zida mnogi u zoomorfnoj figuri vide famoznu “golubicu od Vališta” (ja se to ne bih usudio reći), a posebno je intrigantan isklesani kameni sat sa kazaljkama stalim na 12 i 15. Kakvu simboliku kriju ovi prikazi?

Ne znam, ali znam da je mjesto ovakvog neočekivanog umjetničkog uzleta danas samo zaboravljena ruševina čiji ostaci vape za ljudskim pogledom, šapatom poštovanja i nadasve – zaštitom i brižnom obnovom. Ura je stala. Kvarat je pasalo 12, da li zavazda?

IzvorŽeljko Starčević
Podijeli

1 komentar

Ostavite komentar

 

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Boka News" se ne može smatrati odgovornim za napisano.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama.