Kad je Jugoslavija vladala Jadranom

Stari vojnopomorski oficir Milan Đuran-zaljubljenik u Boku i pomorsku istoriju

Austrougarska vojnopomorska baza u Boki-avgust-1916.
Austrougarska vojnopomorska baza u Boki-avgust-1916.

„Ratna mornarica Austro-Ugarske“ naziv je rukopisa Milana Đurana (82), penzionisanog visokog oficira bišvše Jugoslovenske Ratne Mornarice (JRM) a čije će štampanje po svemu sudeći, podržati Opština Tivat.

Razlog tome je činjenica da je Đuran u svojoj novoj, već petoj po redu knjizi, praktično „podigao literarni spomenik“ Tivtu i Boki sa kraja 19. i početka 20.vijeka, odnono osvijetlio značajan dio istorije zaliva Boke Kotorske kada je on bio druga po veličini, ali prva po operativnom značaju, vojno-pmorska baza Austro-Ugarske.

Penzionisani mornaričko-tehnički potpukovnik JRM Milan Đuran živi u Splitu, ali često dolazi u Boku gdje mu žive kćerka i zet. Kaže da je sa Bokom neraskidivo vezan još od kada je kao dječak, ovdje došao iz rodnih Čaprazlija kod Livna u Bosni i Hercegovini, da u Kotoru završi Višu gimnaziju. Kasnija uspješna karijera jugoslovenskog vojno-pomorskog oficira, Đurana je dovela da godinama službuje u Boki, gdje je u bio mašinac na torpednim čamcima tipa „Higgins“ koji su jedno vrijeme bazirali u Kotoru, na ušću rijeke Škurde kod tzv. Italijanskog parka, a potom i u tivatskom Arsenalu – jednoj od glavnih remontnih baza flote JRM.

Milan Đuran-kod-spomenika Arsenalu u Tivtu
Milan Đuran-kod-spomenika Arsenalu u Tivtu

„Ja sa žmarcima uvijek dolazim u Boku Kotorsku jer me za nju vežu uspomene na naljepši dio života. Boka je moj drugi zavičaj- ovdje sam prvi put došao kao mladić 1955, a kasnije 12 godina ovdje službovao. Ovdje sam se oženio, tu su mi se djeca rodila i svaki povratak ovdje mi je kao dolazak u zavičaj.“- kaže ovaj vitalni mornarički veteran koji je u JRM prošao sve dužnosti – od mornarskih, do najviših komandnih, provevši čak 22 godine na ukrcanju na ratnim brodovima – torpednim i raketnim čamcima, minolovcima i podmornicama, a poslije službujući u komandama i ustanovama JRM na kopnu. U toku svojih skoro 40 godina provedenih u JRM, Đuran je iz prve ruke bio svjedok izgradnje moćne Mornarice koja je počela sa trofejim zastarjelim ratnim brodovima iz Drugog svjetskog rata, a kraj SFRJ početkom devedesetih dočekala sa izuzetno modernim ratnim brodovima i podmornicama opremljenim najsavremenijim raketnim, torpednim i artiljerijskim naoružanjem. Đuran je bio upravitelj stroja na raketnom čamcu RČ-302 „Vlado Bagat“ koji je 1965. bio akter prvog raketnog gađanja cilja na moru na ovim prostorima, što je u to doba bio nezamisliv poduhvat za recimo, susjednu članicu NATO pakta Italiju koja uopšte nije ni imala ratne brodove naoružane protivbrodskim raketama…. Svoju bogatu karijeru Đuran već godinama uz podršku kolega-mornaričkih veterana širom bivše Jugoslavije, pretače u knjige kao jedan od izuzetno rijetkih autora na ovim prostorima što se bave tom specifičnom tematikom. Njegov literani opus nije se međutim ograničio samo na JRM u kojoj je službovao:

„Osjećajući da je za vrijeme SFRJ, bilo dosta „praznih prostora“ kada je u pitanju sagledavanje svega što je na ovim prostorima postigla ta Mornarica, ja sam se u mojim penzionerskim danima posvetio intenzivnom proučavanju istorije Austro-Ugarske Mornarice, kao i Kraljevske Mornarice Jugoslavije za koju sam takođe završio knjigu u rukopisu. Pravo da kažem, i prema jednoj i prema drugoj mornarici često se kod nas postupalo sa ideološkim predrasudama, ali mi na istočnojadranskoj obali, ako ćemo biti pošteni, moramo vrednovati dostignuća u određenom vremenskom periodu.“- objašnjava stari morski vuk. Iako je čitavog života služio po socijalističkog petokrakom i smatra SFRJ najboljom i najljepšom državom na svijetu, Đuran manirom nepristrasnog naučnika objektivno sagledava sve loše ali i dobre strane učinka svojih nekadašnjih kolega iz mornarica Austro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije. Dio svojih istraživanja već je 2014. objavio u kapitalnoj knjizi „Flote kojih više nema“, ali su nova njegova dva rukopisa mnogo detaljniji prikaz onoga što se na Jadranu u vojno-pomorskom smislu događalo u periodu od početka 19. do skoro sredine 20.stoljeća.

Austrougarski brod Kronprinz  Erzherzog Rudolf-u Boki
Austrougarski brod Kronprinz Erzherzog Rudolf-u Boki

„Bez obzira na imperijalne poteze Austro-Ugarske na ovom prostoru, moramo priznati da je ovaj kraj bio „istorijski sretan“ da je bio u njenom, umjesto naprimjer, u sastavu Otomanskog carstva. Kada je Austro-Ugarska izašla na Jadran, on je prestao biti „mletačko jezero“, a ta država na istočnoj jadranskoj obali veoma brzo formira svoje pomorstvo, trgovinu, brodogradnju i Ratnu Mornaricu koja je pred Prvi svjetski rat, bila sedma po jačini u svijetu i u svemu se mogla mjeriti sa tada najjačim Mornaricama drugih država. Austro-Ugarska je na naše prostore donijela ogroman progres prevashodnou tehničkom smislu, a onda u pomorskom, kulturnom i bukvalno svim granama ljudske djelatnosti i života.“- kaže Đuran nabrajajući u zaluge „crno žute monarhije“ prva naučna istraživanja hidrografije i oceanografije Jadrana, uređenje pomorskih puteva svjetionicima koji i danas služe pomorcima, izgradnu luka i pomorskih baza, brodogradilišta, industrije, puteva, željeznice i elektro mreže duž cijele obale…

Torpedni čamci tipa Higgins
Torpedni čamci tipa Higgins

„Boka u to vrijeme kao druga glava vojnopomorska baza, doživljava nevjerovatnu transformaciju gradnjom niza objekata od kojih je centralni bio Pomorski arsenal u Tivtu. Tehnološki napredak koji je tada donio prelazak sa drvenih brodova pogonjenih jedrima, na željezne brodove pogonjene parnim strojevima, bio je revolucionaran. Sve što je Austrija ovdje napravila, ona je gradila kvalitetno kao da je mislila tu ostati 1.000 godina.“-govori Đuran posmatrajući tvrđave, puteve, bistijerne, pristaništa i druge objekte što ih je bečka Carevina podigla u Boki. On ističe da su se južnoslovenski narodi „postepeno integrisali“ u strukturu složene i višenacionalne države kakva je bila Austro-Ugarska, postepeno napredujući kako im je obrazovanje i tehnologija postajalo dostupnije, do najviših položaja u njenoj hijerrarhiji, a koje su naši ljudi ravnopravno pokrivali sa Austrijacina, Njemcima, Mađarima, Česima, Slovacima, Poljacima…

Einschiffung auf den Torpedobootzerstörer SCHARFSCHUETZ in Theodo
Einschiffung auf den Torpedobootzerstörer SCHARFSCHUETZ in Theodo

„Sjetimo se samo kontradmirala Marka Floria – Bokelja sa Prčanja koji je bio jedan od junaka Viške bitke 1866. i mnogih drugih do Zagrepčanina admirala Maksimilijana Njegovana koji je bio komandant cijele austro-ugarske Mornarice 1917-18 godine.“-kaže Đuran dodajući da se na eks-jugoslovenskim prostorima često taj period „posmatra pomalo egocentrično, pa se naglašava samo činjenica da je južnih Slovena većina bila samo u sastavu nižih posada ratnih brodova, ali ne i među austro-ugarskim oficirima“.

Torpedni čamci tipa Higgins
Torpedni čamci tipa Higgins

SPASIO KOTORANE OD KATASTROFE

Đuran je, kao pripadnik 9.odreda torpednih čamaca JRM koji je bazirao u Škurdi kod Italijanskog parka i zgrade Lučke kapetanije u Kotoru, 26.juna 1957. godine bio glavni akter nemilog događaja koji se mogao katastrofalno završiti za taj grad. Naime, na torpednom čamcu 158 tipa „Higgins“ na kojem je on službovao, oko 22 sata izbio je požar. Drveni brod koji su pogonila tri snažna benzinska motora „Packard“ bio je nakrcan sa 7 tona visokooktanskog benzina i čitavim bojevim kompetom municije za top kalibra 40 mm i mitraljeze kalibra 12,7 mm, te sa dva torpeda kalibra 450 mm. Ista situacija bila je i sa svim ostalim torpednim čamcima vezanim oko TČ 158, jer je 9.odred trebao narednog dana da islovi iz Kotora za Bar na vježbu iz torpednog gađanja. Požar koji je uzrokovao kvar na pomoćnom agregatu koji je punio akumulatore na torpednom čamcu, izbio je iznenada i zaprijetio da se momentalno proširi na sve ostale brodove i izazove eksploziju katastrofalnih razmjera.

„Kroz glavu mi prolazi hiljadu misli. Znao sam to i druge učio da su zapaljive benzinske pare ravne eksploziji trotila. Vatra se munjevito širila. Ja sam radio sve što sam znao i što je trebalo. Od aktiviranja centralne stanice punjene sa CO2, do upotrebe svih drugih raspoloživih aparata. Svaki sekund mi izgledao godina. Primetio sam da postižem uspjeh, ali u jednom ćošku se vatra ne da ugasiti. Tada sam se munjevito sjetio da treba zatvoriti ventil od goriva. To sam učinio, ali sam i ruku izgorio. Šta se na tome brodu i susjednim brodovima u međuvremeno dešavalo ja nisam mogao vidjeti, ali su mi poslije pričali. Kad je izbio požar, buktinja je djelovala stravično. Sreća je bila da sam naredio prethodno dizanje mašinskog poklopca pa sam tako isključio eksploziju i njegovo odbacvanje, kao što se to dešavalo u nekoliko slučajeva drugim posadama u JRM. Nastala je panika među posadom, svi su bezglavo pojurili na obalu, niko ih nije mogao obuzdati. U strahu su velike oči. Kad je građanstvo koje je šetalo kroz park vidjelo da posade bježe sa brodova, nastao je stampedo, kažu da je mostić na Škurdi zaglavio i da su jedni preko drugih gazili bježeći. Meni je već na kraju kad sam skoro lokalizirao požar dotrčao u pomoć moj mornar motorista Lino Beatović iz Labina. Uplašen i u totalnom mraku zgrabio je jedan ručni vatrogasni aparat punjen sa CO2, koji kod upotrebe postiže temperature od -42 stepena Celzusa. Bacio ga aktiviranog na vatru, uz put me pogodio u glavu aparatom i mlazom ugljen dioksida. Još pri svijesti sam dokusurio požar  jednim aparatom i poslije se ničeg ne sjećam. Vidjevši da je požar okončan neke su starješine i mornari dotrčali do mene, digli me iz mašinskog prostora i prenijeli u gradsku bolnicu Kotor. Poslije tretmana detoksikacije, probudio sam se 28. juna negdje oko 8.30 sati.”- opisao je Đuran ovu dramatičnu epizodu iz koje se izvukao sa teži opekotiomama po rukama i licu, izgorelom kosom i trovanjem od udisanja škodljivih isparenja. Uspio je međutim, da spasi ne samo svoj, već i sve ostale “Higginse” na vezu u Kotoru, i spriječi moguće velike ljudske žrtve od eksplozije koja bi neminovno uslijedila. Komanda njegove jeidnice ga je pohvalila i nagradila, a Generalštab JNA odlikovao Medaljom za vojničke vrline koja mu je i danas, uz ožiljke od opekotina na licu, uspomena na ovaj ozbiljan incident.

Ostavite komentar

 

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Boka News" se ne može smatrati odgovornim za napisano.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama.