Đir bez razloga – Puna kesa čučega

Još uvijek mi u Boki imamo tu privilegiju da, ako to poželimo, možemo brzo i lako izvući se iz naših nevelikih gradova i naći se u nekom daleko prirodnijem okruženju.

Druga je stvar da li tu mogućnost baš i koristimo u dovoljnoj mjeri. Ne bih rekao, ali to je tema za neku posebnu psiho-socijalnu analizu. Nisam siguran da bih volio da je kultura odlaska u prirodu kod Bokelja razvijena kao, recimo slovenačka. Njima se vikendom kroz prirodu tiska toliko ljudi po metru kvadratnom, da se ti isti Slovenci ne mogu čudu načuditi kad dođu kod nas i vide naše planine bez žive duše. Ali, nije baš ni u toj Evropi svugdje toliko drugačije. Bar ne kod najbližih nam evropskih susjeda.

Jugoistoka Konavala zadnjih godina većinom se sjetimo u vremenu saobraćajnih gužvi kao zgodne (vremenske) prečice za otići ka Dubrovniku. Preko prelaza na Konfinu se obično brže pasa, a zatim još brže projuri Vitaljinom i selima redom do pred Grudu. Čak i u tim danima ljetnje vreve, čim se siđe sa asfalta, malo koga ćete zateći. Sad, zimi – gotovo nemoguće!

Prolazivši nedavno mountainbike-om jednom od tih zaboravljenih ruta potvrdio sam predviđanja: za nekoliko sati na makadamu nisam sreo čovjeka. Pa dobro, ni to nije loše, bar se nikome nisam morao pravdati što iz gušta idem prirodom.

Znate, jedan novski „lovac“ svojevremeno mi se ispovjedio kako on ustvari samo planinari. Pušku mora nositi da ga seljaci, pa i komšije ne bi smatrali čudnim. Ako muževno ide ubiti plijen, to je OK, ali ako nema vidni materijalni razlog – ili nešto gadno krije, ili nije baš sasvim svoj. Elem, da se odmah opravdam: doma sam se vratio sa kesom punom čučega. Nije baš kao vratiti se sa veprom preko haube, ali nije ni loše. Sitno nasjeckani čučeg, kuvana jaja, maslinovo ulje, malo soka limuna i koje zrno soli, nakon dugotrajnog pedaliranja vrhunski su objed. Doduše, čučega sam vjerovatno mogao naći i bez odlaska u Evropu, ali ovih dana je ovdje stvarno „utanjio“ od jutarnjih mrazeva. A možda je ipak ovo samo jedan od onih brojnih izgovora za odlazak u prirodu…

Panorama
Panorama

Nakon hrane, odnosno tog materijalnog aspekta „problema“ kretanja prirodom, valja dodati i onaj, drugi: ničim izazvano, prkosno i sveobuhvatno… guštanje! U tu svrhu, ako takvih „čudaka“ ima među čitaocima, napisaću i kratki opis ove mountainbiking ture.

Polazak sa kućnog praga, iz Herceg Novog, po „crnogorski“, jedva malo prije podneva. Jutarnji mraz mi nije bio neki dobar motivacioni faktor. Hladnoća ubrzo nestaje pedalanjem uzbrdo ka graničnom prelazu. Obje policije rutinski i brzo obavljaju posao, te sa tek nekoliko izgubljenih minuta nastavljam put, ali sada sa osunčanije – južne strane. Kroz Vitaljinu srećem tek po kojeg čovjeka, zemlja rijetko gdje uzorana, sve sličnije nesretnoj opustjeloj Sutorini. Tako baš ne zamišljam Evropu. Doduše, vide se tu i tamo novi maslinjaci, ali to su oni iz pred pristupnog razdoblja, iz kampanje sadnje. Nakon Đurinića skrećem lijevo, ka Moluntu, pa ubrzo, na neoznačenoj raskrsnici još jednom lijevo, na makadamski put. Pravim kratku pauzu kako bih smanjio pritisak u gumama da bicikl bolje leži na ovakvoj neravnoj podlozi i uključujem prednji amortizer.

Čučeg
Čučeg

Ubrzo počinje uspon po lošem makadamu, pravi ispit spretnosti i snage. Srećom, kad zagusti uvjek mogu naći izgovor za stajanje da bih osmotrio okolinu i bacio pogled na Molunat, nekadašnje ribarsko naselje. Kako to u životu biva, svaki uspon na kraju biva zamjenjen nizbrdicom. Ni ova u biciklizmu nije ništa drugačija – strma je i zahtjeva lagan i oprezan silazak (barem na ovakvom mountainbike-u bez skupih materijala i luksuznih olakšica). Tu se već otvara pogled ka Boki koja preko Vitaljine izviruje u daljini. Ovdje je obala brdovita, pokrivena makijom, dosta slična luštičkoj, ali manje razvedena, bez većih uvala. Put cijelo vrijeme vijuga dosta visoko padinom brda, podalje od mora. Još koji kilometar postepenog silaska i makija će ustuknuti pred bašticama pod raštanom, maslinjacima i šumarcima čempresa, četinarima toliko karakterističnim za Konavle. Ko ovdje poželi da prekrati put, to mu je lako učiniti, jer će ga bočni putevi za kratko izvesti opet na asfalt pred Vitaljinom.

U nastavku ka Prevlaci dolazim do još jedne neoznačene raskrsnice u sred šume čempresa. Pošto je već zla ura (a čučeg pobran leži u bisagama na biciklu), odlučujem se da ne idem desno, ka Prevlaci, već lijevo, slabašnim makadamom kraj vrhova Kupica i Glavica. Uz Glavicu sam prošli put posjetio ostatke osmatračnice iz doba JNA, pretvorene lovački dom „Prevlaka“.

Pogled na Prevlaku
Pogled na Prevlaku

Danas je i za to kasno, pa produžujem na finalnu raskrsnicu, već iza Vitaljine, a zatim ka granici. Sa prirodom i motrenjem da se nepredvidivo konavosko trnje ne obrene u gumama je gotovo, ostatak puta do kuće je rutina.

Željko Stračević

Ostavite komentar

 

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Boka News" se ne može smatrati odgovornim za napisano.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama.