Cijela flota jedrilica leži na dnu mora ispred Baošića

Foto JK Jugole Grakalić

U najdubljem dijelu unutrašnjosti Bokokotroskog zaliva, preku puta Baošića, na dubini od pedeset i nešto više metara, na pješčanom dnu i danas leži dvadesetak jedrilica, potonulih 1977. godine u strašnoj oluji koja je iznenada udarila u sred regate Jedriličarskog kluba ,,Jugole Grakalić“. Na svu sreću, niko tada nije stradao, iako je cijela flota drvenih jedrilica potonula.

Često se piše o potonulim brodovima iz raznih epoha i pričama koje te olupine sa sobom nose. Nerijetko su te priče ogrnute velom tragedije, misterije ili u najmanju ruku raznim nagađanjima o situacijam zbog kojih su završili nadnu mora. Te olupine, ukoliko nije riječ o nekoj nesreći koja može da izazove prirodnu katastrofu, interesante su i kao ronilačke ,,pošte“, jer se na njima formira vještačka hrid i pretvaraju se u stanište podvodnom života, a one iz starijih epoha su interesantne, prije svega zbog amfora i osalih antičkih suvenira koji se nerijetko nelegalno vade. U Boki ima dosta takvih ,,pošti“ i dosta se o tome pisalo, ali malo ko je ikada pomenuo potonuće cijele jedne flote i to ne u antičkim vremenima, niti u nekim ratnim, nego prije 40 godina.

,,To je bio avgust 1977. godine. Potonule su sve drvene jedrilice – balastne koje nisu imale kesone, to je bio kraj flote. Završeno. Poslije toga više nije bilo u klubu tih klasa“, prisjeća se Jovica Rašović situacije sa klupske regate koja se održavala u tjesnacu ispred Baošića.

Foto JK Jugole Grakalić

Regata je krenula kao i svaka. Iz kluba na Škveru ka Baošiću je zorom krenuo tegalj u kojem je od namjlađih do odraslih i seniora na stelama i peticama, bilo ukupno oko 30 jedriličara. Regata je startovala na vrijeme i sve je proticalo uobičajeno, priča Antonije Pušić, alijas Rambo Amadeus, koji je bio jedan od mlađih učesnika regate. Međutim, vrijeme nije bilo baš uobičajeno za avgustovski dan.

,,Neki mali vjetar, po kome smo se vukli po Baošićkom zalivu. U sred regate vjetar je potpuno stao. Nebo je od sivo-plavog postalo svjetlo sivo. Djelovalo je kao da se sve zaustavilo. Nekoliko minuta poslije toga crna zavjesa, uz lomljavu koja se čula, vodenu prašinu i jedrilice koje se propinju i posrću po moru, na kraju uz glisiranje uronivši pod vodu i ostavljajući posade da se spašavaju hvatajući se za neke pajule, s obzirom da je starije bilo sramota nositi pojas za spasavanje. Mi mlađi smo morali. Taj vjetar kad je došao do jedrilice, udario nas je kao brzi voz, kotroljajući nas jedno 2- 3 puta kroz vodu, dok nisam uspio da zaustavim jedrilicu da se ne kotrlja dalje, uhvativši se za ručke od kadeta, na strani privjetrine. Vodena prašina je bila toliko gusta da nije moglo da se diše. Spasio sam se jer sam postupio onako kako me je instruktor učio, pokojni Stevo Kovačević za kojim, dok ovo pišem, moram da pustim jednu suzu, jer je on bio naš otac i majka i bog dolje na klubu”, ispričao je Rambo.

Foto JK Jugole Grakalić

I njegov kolega, jedan od najpoznatijih crngoroskih jedriličara, Saša Keković, koji je tada jedrio na ,,Kadetu” sa Mišom Ćetkovićem, kaže da se sve desilo iznenada, mada se u jednom trenutku moglo pretpostaviti da se sprema neverin, ali niko nije mogao ni naslutiti kolika je snaga toga vjetra i kakvo nevrijeme slijedi.

,,Vidjeli smo šta se dešava, ali bili smo blizu cilja na oko 300 metara i nismo htjeli da odustanemo. Cilj regate, kroz koji je trebalo da prođemo, bila je bova i regatni brod. U jednom momentu, regatni brod se odsidrao i sudije i treneri su počeli da viču da bježimo na obalu, da ide jako nevrijeme. Mi, mu odgovaramo, da hoćemo da prođemo cilj, pa ćemo nakon ulaska okrenuti jedrilicu nazad i da nas sačekaju da prođemo kroz liniju cilja. Oni odmahuju rukom i viču da se vratimo. Nismo poslušali. Dolazimo na 50 metara od cilja, a vjetar i crni oblaci već su prošli Lanternu i Đenoviće i idu nevjerovatnom brzinom. Brzo skidamo glavno jedro i ostajemo samo na malom prednjem jedru, floku. Nismo uspjeli ni jedro da skroz skinemo, sa jarbola, prvi jaki nalet vjetra nas je prevrnuo, pali smo u morei  uhvatili se za jedrilicu. Kako jedrilica ima kobilicu, ona je jedino virila kada smo bili izvrnuti. Međutim to nije spriječilo orkanski vjetar da nas opet izvrne za 360 stepeni. Talasi su bili kao od juga, visoki, ali i kratki, na moru se digla velika morska prašina, sve se dešavalo kao u nekom filmu. Imali smo obavezne pojaseve za spašavanje, jer bez njih se nije smjelo jedriti. Bili smo prilično dobro naučeni da znamo šta raditi u takvim trenutcima. Prije svega, staviti nešto preko nosa kako morska prašina ne bi mogla da dođe do lica, zatim jedrilica kada se prevrne, zaroniti ispod nje gdje ima vazduha. Tako smo i uradili, kada smo vidjeli da možemo disati, počeli smo da pričamo i da se šalimo, jer je i to važan dio, da se ostane pribran i sa pozitivnom energijom. Taj pakao trajao je 30-40 minuta. Kada se sve stišalo, došao je brod po nas, a mi nismo htjeli da napustimo jedrilicu, nego da je onako prevrnutu, odvuku na obalu. Kada smo izašli na brod, rekli su nam da je potonula skoro cijela flota jedrilca klase Zvijezda i L5.

Foto JK Jugole Grakalić

Na obali je tek nastao haos jer je jedno dijete iz Baošića, Marko Popović, nestao i nisu ga mogli naći. Reakciju roditelja možete i zamisliti, užas. Srećom, neki njemački nautičari pokupili su ga sa svojom jahtom i prebacili na ostrvo Sveti Marko. Ipak se sve dobro završilo“, prisjeća se Keković dodajući da je vjetar bio jačine preko 11 bofora i nosio je krovove sa kuća i lomio velika stabla.

,,Iako sam doživio još mnogo neverina  u Jadranskom i Jonskom moru, koji su takođe bili žestoki, ovaj mi se najviše usadio u sjećanje“, kaže Keković, a Rambo dodaje da se i njemu ta regat urezala duboko u pamćenje još po jednom detaju

,,Znam da mi je rođak od Veljka Androvića donio original Leviske iz Amerike i ponio sam ih na regatu”, sjeća se Rambo.

Prema riječima Jovice Rašovića, jedine dvije jedrilice koje su ostale netaknute bile su ,,kadet“ u kojem je jedrio Miki Pavličević jer je odustao odmah poslje starta regate i ,,stela“ Mikija Marića koji je bio i pobjednik regate i koji je u mandrać u Baošiću ušao tačno u momentu kada je naišla oluja.

Foto JK Jugole Grakalić

,,Sve ostalo je završilo na dnu mora. Srećom niko nije stradao, što je stvarno nevjerovatno. Cijeli dan je bilo olovno vrijeme, nisam nikada vidio tako nešto, bez vjetra i bez sunca, samo oblaci koji ne mrdaju i bila je ista boja i mora i neba. U jednom momentu je samo došla zavjesa i vjetar koji je pokidao sve vezove barki“, priča Rašović.

Riječ je o tada popularnim takmičarskim jedrilicama L5 ili ,,petica“, koja je bila nacionalna klasa u jedrenju iz vremena prije plastike. Uz ,,kadete“ i ,,stele“  one su predstavljale osnovnu bazu jedriličarskih klubova u Boki. Sjevernije na Jadranu bilo je još i jedrilica ,,finn“ i ,,leteći Holanđani“.

,,To su jedrilice koje su se koristile prije nego su stigli ,,laseri“, ,,470“ i ,,optimisti“ koji su imali kesone i koji plutaju kad se prevrnu, a kadeti, stele i petice, jer su to bile drvene jedrilice sa olovnom kobilicom i nisu imale balastne tankove i sve je pošlo na dno u tjesnacu ispred Baošića, gdje i dan danas leži u mulju“, objasnio je Rašović.

/www.hercegnovi.cool/

1 komentar

Ostavite komentar

 

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Boka News" se ne može smatrati odgovornim za napisano.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama.