Budva – Omaž Anti Urbanu hroničaru grada

dsc3489webkopieOmaž „Sjećanje na Anta Urbana“ koji je ostao upamćen kao svojevrstan hroničar grada Budve, biće upriličen na starogradskom Trgu palmi, u Budvi, subota 24. oktobra u 17 sati, u organizaciji društva „Feral“.

Izložba autorskih i kolekcionarskih fotografija koje je za života napravio i prikupio Ante Urban, predstavlja prvu izložbu u okviru projekta „Budvanske hronike“ kojim će Društvo, buduća NVO „Feral“, po uzoru na samog Anta, nastojati da sačuva i oživi duh i vrijednosti prošlih vremena, kao i da oda počast Budvanima koji su ostavili neizbrisiv trag u tom gradu.

Ante Urban, kojeg su Budvani u junu ove godine s velikim žalom ispratili na vječni počinak, ostao je upamćen kao dobar i plemenit čovjek, veliki borac za prava osoba sa invaliditetom i čovjek koji je volio i živio za svoj grad i to pokazivao djelima. U Antovoj bogatoj i veoma brižljivo sakupljanoj arhivi nalazi se više od 2.000 fotografija, sa kojim je i sam pravio mnoge izložbe.

Zbog toga, sa velikom simbolikom, projekat „Budvanske hronike“ počinje upravo sa sjećanjem na Anta Urbana.

Primorske novine

83274d52df243e3809825d8ba8bf8f65_XLŽal i poštovanje

U povodu smrti plemenitog Budvanina Anta Urbana (1944-2015)

Urban je bio veliki, veoma uporni i vrlo agilni borac za prava osoba sa invaliditetom

U subotu, trinaestog juna ove godine, na dan Svetog Antuna, žitelji budvanskog Starog grada, na vječni počinak su, uz veliki žal i tugu, ispratili još jednog svog veoma uglednog sugrađanina, poštovanog Anta Urbana. Ante, čiji je prađed davne (1800) došao iz Moravske, rođen je u Budvi (1944), kao jedini muški potomak, od oca Ljuba, dugogodišnjeg budvanskog kapelnika gradske muzike i plemenite majke Darinke, a podizao se pored dvije setre, Vlaste (danas ljekar-reumatolog) i Olje (arhitekta), te uz svoje omiljene tetke Zore Bukše i Zdenke Špirić.

Igrajući se sa djecom u Starom Gradu, u četvrtoj godini života, nezgodno se okliznuo i skotrljao niz strme kamene stepenice, povrijedio  kičmeni stub i od tog vremena, nakon više bezuspješnih ljekarskih poduhvata u specijalističkim bolnicama kod nas i u Čehoslovačkoj, ostao je stalno vezan za invalidska kolica. Osnovnu školu, uz svesrdnu pomoć drugara, osobito Slobodana Boba Mitrovića, završio je putem komisijskog nadzora u svom domu. Boraveći na liječenju u Čehoslovačkoj, položio je u Pragu kurs iz elektrotehnike, što ga je kasnije životno i radno usmjerilo prema radio-amaterizmu, modelarstvu, te servisiranju kućnih aparata, radia, tranzistora, satova…

Pored permanentnih kućnih radnih aktivnosti, tražio je stalni posao, želio je redovno zaposlenje u svom rodnom mjestu. Teško je išlo, trebalo je obezbijediti ljekarsko uvjerenje da je sposoban za rad, a to se nije moglo dobiti. Snalazio se koliko je znao i umio, genetski, veoma muzički nadaren, osnovao je svoj orkestar, svirao je na zabavama, prodavao ulaznice, lutrijske lozove i, ipak je nekako, uz dosta sreće, dobio zvaničan posao u kiosku Lutrije, pa je tako i stekao pravo na invalidsku penziju i kućnu njegu. Veoma živahnog duha, nastavio je sa radnim aktivnostima, kao inkasant je naplaćivao utrošak električne energije, bio je kasir u restoranu, naplaćivao vezove u gradskoj luci, prodavao ulaznice za bioskop, za sportska takmičenja, vaterpolo, plivanje, fudbal, bio je vrijedni pregalac.

Ante Urban
Ante Urban

Međutim, posebno treba istaći njegovu strastvenu ljubav prema snimanju, foto-aparatom i kamerom. Gotovo od kada sebe zna, permanentno je snimao, fotografisao, a prvenstveno je bilježio brojne mijene tokom burne budvanske istorije, od starih vremena do današnjih dana. U proljeće (1979), razorna energija, kataklizmično je uzdrmala Crnu Goru, posebno su stradale stare gradske aglomeracije Budve, Kotora, Herceg Novog, Bara i Ulcinja. Kalvarija je sobom odnijela ljudske živote, a katastrofalno su razrušeni mnogi objekti bogatog mediteranskog naslijeđa i brojni crnogorski kulturno-istorijski spomenici. Ante je dosljedno i hroničarski, svojim foto-aparatom i kamerom, zabilježio brojne kadrove razrušenog zavičaja, a zatim je sa istim žarom pratio i njegovu rekonstrukciju. Od prvog dana pojave interneta, Ante je naprosto ponovo “prohodao” i dane i noći provodio je uz kompjuter, kontaktirajući brojne osobe, a istovremeno formirajući svoju ogromnu arhivsku građu.

U Antovoj bogatoj i veoma brižljivo sakupljenoj arhivi, nalazi se više od 2.000 fotografija, dvadeset sati filmskih kadrova i pedeset sati video materijala. Iz odista obimne kolekcije, Ante Urban je koncipirao više izložbi fotografija: “Sjećanja”, zemljotres (1979), u Budvi i Velaški Meziričji (Čehoslovačka) (2003); “Stara Budva” (1898-1950), “Stara Budva” (1950-2005) u Budvi (2005) i “Sjećanje”, Nove fotografije iz vlastite kolekcije, Budva (2009). U postavci, posvećenoj budvanskoj kataklizmi iz 1979, Ante Urban je javnosti prezentirao neke sasvim nove fotografije. Povodom te izložbe, Ante je  kazao: “Nova izložba će sigurno pobuditi stara sjećanja na katastrofu koja je zadesila Budvu i šire područje, a onima koji je nijesu doživjeli, treba biti uvijek podsjetnik kako priroda može biti nemilosrdna i nepobjediva u borbi sa čovjekom.”

VECERNJE NOVOSTI, ARHIVA 1310 2003 MONOGRAFIJA 50 GODINA CRNA GORA BUDVA ZEMLJOTRES

Posebno treba istaći da je Ante bio veliki, veoma uporni i vrlo agilni borac za prava osoba sa invaliditetom. Dugo godina bio predsjednik Udruženja paraplegičara Budve, a bio je i predstavnik u republičkom forumu hendikepiranih. U svom rodnom gradu, forsirao je izradu rampi, liftova, kako prilikom projektovanja tako i tokom gradnje objekata, vršenja nadzora, tehničkog prijema, dobijanja upotrebnih dozvola. Nažalost, društvo često nije imalo sluha, niti volje da sprovodi zakonski propisane norme i regulativu za osobe sa invaliditetom. Često je bio razočaran poslije neuspjelog projekta i uzaludnih nastojanja, ali nikada nije klonuo, nastavljao je sa još većim žarom da se bori za prava osoba sa hendikepom.

Uvijek vedrog i radosnog duha, dobro raspoložen, od prvog dana se pomirio sa sudbinom i vlastitim hendikepom. Govorio je: “Oni koji u kasnijim godinama dožive nesreću i ostanu nepokretni, njima je vrlo teško, a ja sam nepokretan od djetinjstva, zaboravio sam kako je hodati, meni je normalno ono što drugima nije”. U svojim invalidskim kolicima, prvo onim ručnim, a kasnije i na akumulatorski pogon, Ante je svakodnevno znao da šparta Starim Gradom, portom kraj barki i brodova, Školjerom, Pizanom, Brijegom od grada, pored plivališta, hotela Avale i Mogrena, duž Slovenske obale i plaže, Mediteranskom ulicom, zelenim i ribljim pazarom. Bio je rado viđena ličnost, veoma druželjubiv, zastajkivao je i razgovarao sa sugrađanima, zbijao šale, bio nasmijan i svi su ga znali kao dobrog i plemenitog čovjeka.

Slobodan Bobo Slovinić

Vijesti 27.jun 2015.

Ostavite komentar

 

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Boka News" se ne može smatrati odgovornim za napisano.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama.