Nestaju u savremenoj upotrebi, beštimaduri, barufanti, ćakuloni, peškaruše …

Split

Beštimaduri, barufanti, brontuloni, peškaruše i ostale posuđenice splitskog govora, koje su na cijelom području južnoslavenskih jezika proslavila brojna književna, novinarska i glazbena djela, izvrsno su prilagođeni, ali postupno nestaju u savremenoj upotrebi, kažu rezultati analize objavljeni u novom broju naučnog časopisa Fluminensia.

Njihovu glavninu čine talijanizmi, koji su prešli granice splitskog i drugih dalmatinskih govora te postali razumljivi publici u Hrvatskoj i šire, poput muškardina, redikula, mandrila, peškaruše, šporkuje i drugih, zbog čega se u jeziku medija sve češće čuje izraz „splićanistika“.

Talijanizmi su u splitski govor prodrli najviše iz sjevernih talijanskih dijalekta, potvrđuju intenzivne stoljetne veze između dvaju naroda, različitih svjetova i senzibiliteta, te pokazuju visok stupanj prilagodbe u novom jezičnom okruženju, ističe autorica Maja Bezić s Filozofskog fakulteta u Splitu.

Intimna preuzimanja izraza

Nastali su u intimnim, izravnim procesima posuđivanja stranih riječi, koje stručnjaci razlikuju od kulturnih posuđivanja preuzetih u standardni hrvatski jezik. Kulturna posuđivanja talijanizama prisutna su i u ostalim europskim jezicima, u kojima su oni postali posebni strukovni izrazi u umjetnosti, glazbi, književnosti, trgovini, modi, gastronomiji i sličnima.

Međutim, intimne posuđenice označavaju ljudske osobine i značajke, zanimanja i profesija, odjeću, kuće i namještaj, predmete za svakodnevnu upotrebu itd, a nastale su intimnim posuđivanjem, uglavnom usmenim putem, ističe autorica.

Splitska lingvistkinja izdvojila je iz više rječnika splitskog govora 187 talijanizma koji su jedna od važnih i prepoznatljivih značajki lokalnog govora. Ona ističe da ti izrazi zbog odnosa sa susjednim govorima, te nezaustavljivog procesa standardizacije jezika, uvelike postupno nestaju.

U adaptaciji posuđenica stručnjaci očekuju uglavnom suženja njihovih značenja iz jezika preuzimanja, što je Maja Bezić zamijetila u 66 posto slučajeva. Čak 41 posto talijanizama u potpunosti je integrirano u splitski govor te se toliko udaljilo od svojih talijanskih modela da su u svijesti govornika postali poput domaćih riječi, ističe ona i dodaje da je 30 posto talijanizama proširilo broj svojih značenja naknadnom upotrebom, a 11 posto dobilo i jednu ili više izvedenica.

Zadržali i suzili značenja

U tom korpusu 43 posuđenice u potpunosti zadržavaju izvorno značenje, među kojima 32 talijanizma imaju samo jedno značenje. Najveći broj njih ima negativan predznak, a označuju ljudske fizičke ili mentalne nedostatke te nepoželjne osobine, navike ili sklonosti.

Neki od njih su: arlekinavan ‘koji se čudno ponaša i oblači’, beštimadur ‘psovač’, bevadur ‘pijanica’, brontulon ‘gunđalo’, colav/cotav ‘šepav’, ćakulon/a ‘brbljava osoba’, dekantavat ‘hvaliti’ fjakast ‘bez snage i volje’, inbrojona ‘prevarantica’, macaomini ‘surov čovjek’, manjun ‘izjelica, žderonja’, oficjož ‘pretjerano revan’, rebambit/rebanbit ‘podjetinjiti’, ronjat ‘prigovarati, gunđati’, škicinjož ‘zanovijetan’, šotokucin ‘podmukla osoba koja taji svoje poslove’, štraloć ‘razrok’, tenjož ‘škrt’, teštardo ‘tvrdoglav’, itd.

Znatno manji broj zabilježenih posuđenica s jednim značenjem označuju pozitivne i poželjne ljudske osobine, značajke ili stanja ističe Maja Bezić i navodi neke poput: ašut ‘prepreden, lukav’, edukan ‘odgojen’, furba ‘lukava žena’, furbast ‘prepreden, lukav’, inamoran ‘zaljubljen’,  pupa ‘ljepuškasta djevojčica ili žena, lutkica’, rico ‘čovjek s kovrčavom kosom’, sparenjožast ‘štedljiv’, žgobavat se ‘naporno raditi’, i slični.

Preostalih 11 posuđenica ima više značenja u jeziku davatelju, a sva njihova značenja prenesena su u splitski govor kao jezik primatelj. Većinom je riječ o posuđenicama s dva ili tri značenja koja se odnose na različite ljudske osobine i značajke: delikan, denjat se, grez, kuntenat, malicjož, mutav, petegulona, i slični.

Najveći pak broj talijanizama, 67 zabilježenih, u splitskom je doživio suženje broja značenja. Zabilježen je jedan slučaj dvostrukog suženja značenja. Riječ je o posuđenom dijalektalizmu infjaman sa značenjima ‘koji je zajapuren u licu; koji je crven po tijelu’, a koji potječe od talijanskog modela infiammato koji ondje ima tri značenja, objašnjava autorica.

Proširenje značenja

Međutim, splitska docentica zabilježila je 57 slučajeva proširenja broja značenje talijanskih posuđenica, čime one dobivaju nova, najčešće figurativna značenja. No, najprije im je značenje suženo, a potom prošireno.

Na takav način svoje su značenje formirali talijanizmi poput anzoleto ‘malen čovjek’, baćir ‘kvrga na čelu’ i ‘neinteligentan čovjek’, bafar ‘osoba s dugim zaliscima’, barba, batikul koja ima sreće’ i ‘sebična osoba’, destež ‘stoički’, ‘usporen’ i ‘pristojan’, dišturban ‘uzrujan’i ‘nervozan’, fažulin ‘onaj koji je tanak, slabunjav kao grah’, impaštat se ‘namjestiti kome neugodnu situaciju’, ‘upasti u neugodnu situaciju’ i ‘zabadati nos u tuđe probleme’, , peverin ‘samovoljan muškarac’, portan ‘zanesen’ i ‘odsutan duhom’ i drugi.

Kod preostalih 40 talijanizama s proširenjem broja značenja zabilježili smo najprije zadržavanje jednog značenja te naknadno prihvaćanje jednog ili dvaju novih značenja, ističe filologinja Maja Bezić.

Najčešće se radi o procesu pejorizacije značenja, koja se odnosi na razvoj prema pogoršanju značenja. Ovakav smo način formiranja značenja zabilježili kod posuđenica ambicjož, baštard, dešperadun, dežgracja, fakin, falšun, kokolo, karampana, mizerija, povero, šinjor, žbižigin i drugi, ističe ona.

Primjerice, dijalektalna replika čuvita potječe od talijanskog modela civetta s osam značenja od kojih se zadržalo samo značenje ‘sova’ da bi potom replika dobila dva nova značenja ‘ružna žena, velikih izbuljenih očiju’ i ‘krabulja’, objašnjava docentica Bezić.

Ta divna “splićanistika”

Zasebnu skupinu čine izvedenice, za koje je autorica zabilježila 20 primjera. Od posuđenica su nastale izvedenice artica ‘lukavica’, aštuta ‘vješta, energična žena’ i ‘žena u dobrim odnosima sa svim članovima obitelji’, barufant ‘svadljiva osoba’ i ‘tučar’, basurak ‘čovjek niskog rasta’, bigulin ‘visok i tanak čovjek’, cekinaruša ‘škrta žena’, dežbjego ‘nakrivo’, ‘izvan kalupa’ i ‘(biti) drukčiji, različit’, goluzača ‘proždrljiva žena’, gradelica ‘roštilj’ i ‘mršav čovjek’, grezun ‘primitivac’, ‘čovjek koji nije precizna u poslu’ i ‘neodgojen čovjek’, impegulan ‘nespretna osoba kojoj ništa ne uspijeva’ i ‘nesretan’, kagalo ‘čovjek koji se vulgarno izražava’, mandrilo ‘neodgojena, neotesana osoba’, njokar ‘ljubitelj valjušaka’, pegulan ‘nesretan’ i ‘sklon neprilikama’, peškaruša ‘(pre)prodavačica ribe’, ‘brbljava i svadljiva žena’ i ‘prostakuša’, pošempjat ‘poludjeti’, šporkačun ‘neuredan, često i prost čovjek’, šporkuja ‘neuredna, prljava žena’ i ‘prostitutka’, tenjož ‘koji ima malo kose’. Primjerice, dijalektalizam grezun s tri značenja ‘primitivac’, ‘koji nije precizan u poslu’ i ‘koji nije uglađenih manira’ izveden je od posuđenice grez sa značenjima ‘primitivan, priprost, neodgojen’, ‘grub, neuglađen, prost’ i ‘opor, krut’.

Izvedenica pošempjat sa značenjem ‘poludjeti’ potječe od posuđenice šempjo sa značenjem ‘budalan, glupan, onaj koji je sklon budalastim postupcima’. Izraz šporkuja s dva značenja ‘nečista, prljava, neuredna žena’ i ‘prostitutka’ izvedenica je od posuđenice šporak ‘prljav’.

Hrvatsko-talijanska jezična prožimanja proučavali su brojni hrvatski znanstvenici i obradili razne aspekte stoljetne hrvatsko-talijanske kulturne i jezične simbioze na istočnoj jadranskoj obali, napominje Maja Bezić i upućuje na izraz „splićanistika“, koji se sve češće upotrebljava u jeziku medija vezano za kulturno, povijesno, književno, kao i jezično naslijeđe grada Splita.

/Hina/

Podijeli

6 Komentari

    • Tako je, i da dodam koliko se sjecam stari ljudi su govorili i za mestre sto prave drvene barke maragun ,odnosno camcar ,barkariol.
      Ove rijeci latinskog porijekla u Boki i Dalmaciji su nasledje od vremena Republike Venecije a stari Venecijanski ,ili Veneto dijalekt italijanskog se ne poklapa 100% sa danasnjim sluzbenim italijanskim koji je uzet iz Toskane poslije ujedinjenja Italije 1860-te.

  1. Tako je, i da dodam koliko se sjecam stari ljudi su govorili i za mestre sto prave drvene barke maragun ,odnosno camcar ,barkariol.
    Ove rijeci latinskog porijekla u Boki i Dalmaciji su nasledje od vremena Republike Venecije a stari Venecijanski ,ili Veneto dijalekt italijanskog se ne poklapa 100% sa danasnjim sluzbenim italijanskim koji je uzet iz Toskane poslije ujedinjenja Italije 1860-te.

  2. Hvala, ali u jugoistocnoj Svajcarskoj,Engadin, Engadina, postoji salo pod nazivom Marangun, upravo ima to znacenje, u tom kraju se govori Retroromanski, arhaicna mjesavina italijanskog i latinskog, a i medju njima ima 2-3 dijalekta, tesko se razumiju medju sobom, upravo i oni kazu -marangun- isto kao mi starosjeioci u Boki, interesantno je da se lako sporazumjevaju sa Rumunima, pojedinci cak kazu da je to njihov dijalekt, u principu porijeklo jezika je isto, mnogo zavisi ko je komsija, jos jednom hvala.

  3. Hvala, radi se naime o ovome, u jugoistocnom dijelu Svajcarske, Engadin, Engadina, postoji selo pod imenom Marengun, upravo se tako pise, a znaci isto sto i kod nas, to je Retroromansko govorno podrucije, arhaicni Italijanski i Latinski, ima 2-3 dijalekta i medju sobom se teze sporazumijevaju, interesantno, dobro se svi razumiju sa Rumunima, neki cak tvrde da im je to dijalekt, u principu porijeklo im je isto ili vrlo slicno, ali rijec marangun govore isto kao mi starosjedioci Boke, inace svi se deklarisu, u principu i jesu svajcarski drzavljani, Svajcarci.

Ostavite komentar

 

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Boka News" se ne može smatrati odgovornim za napisano.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama.