Prije 76 godina u Boki se odigrala herojska drama dvojice pomorskih oficira

Danas se navršava se 76 godina hrabre pogibije narodnih heroja Milana Spasića i Sergeja Mašere na razaraču „Zagreb“.

Maglovito, kišno jutro 17.aprila 1941 u Boki prekinula je prvo manja, pa odmah potom i dvije strahovito jake eksplozije. U južnom dijelu Tivatskog zaliva, iz prava uvale Sveto Trojstvo kod Prevlake, dizao se stub crnog dima, a metalni djelovi letjeli su i po nekoliko stotina metara od mjesta detonacije i padali u more ili na obližnje kopno. U eksplozijama je nestao Kraljevski brod „Zagreb“ kako je bilo zvanično puno ime razarača što je tada bio jedan od najmodernijih ratnih brodova Kraljevske mornarice Jugoslavije. Sa svojim brodom u vječnost su otišla i dva mlada oficira – poručnici bojnog broda Milan Spasić i Sergej Mašera koji su, poput drevnih japanskih samuraja, ostali vjerni bušido kodeksu – nema predaje!

U maniru pravih pomoraca koji nikada ne napuštaju svoj brod, njih dvojica umrli su sa „Zagrebom“ iz protesta i prkosa- ne želeći da brod predaju neprijatelju – italijanskoj vojsci čije su jedinice upravo ulazile u Boku Kotorsku, glavnu pomorsku bazu Kraljevine Jugoslavije. Daleko brojnije i nadmoćnije snage Njemačke, Italije, Mađarske i Bugarske napale su Jugoslaviju 6.aprila i porazile je za samo deset dana trajanja tzv. Aprilskog rata. Prva topredna divizija Kraljevske mornarice koju su činili veliki razarač „Dubrovnik“ i nešto manja, ali modernija tri razarača – „Beograd“, „Zagreb“ i „Ljubljana“, iako najjača i najsposobnija jedinica u cijeloj mornarici, tokom Aprilskog rata nije izvela nijedno ofanzivno dejstvo. „Ljubljana“, onesposobljena u teškoj havariji kod Šibenika u ljeto 1940, bila je na popravci u tivatskom Arsenalu, dok su preostala tri razarača, čekajući da se Vrhovna komanda mornarice u Zemunu odredi što im valja činiti, Aprilski rat provela u vožnjama unutar zaliva Boke i skoro svakodnevnom odbijanju napada italijanskih aviona što su bombardovali brodove i vojna postrojenja na obali. Sa prolaskom vremena i učestalim dobijanjem sve nepovoljnijih vijesti sa frontova, nestajale su i nade da će brodovi napokon isploviti na pučinu u „pravu“ ratnu akciju, ali se eventualno priključiti saveznicima – Britancima i Grcima koji su na Mediteranu ratovali protiv Hitlerovih i Musolinijevih snaga. Polako ali sigurno, zla kob nadvijala se nad „Zagreb“ i njegovog torpednog oficira Milana Spasića i artiljerijskog oficira Sergeja Mašeru…

Kr. razarač Zagreb

Milan (Save) Spasić rođen je 1909 godine u Beogradu gdje je završio osnovnu školu i gimanziju kao jedan od najboljih učenika u istoriji tih ustanova. Godine 1929 upisao je VII klasu Pomorske vojne akademije u Dubrovniku. Završio je školovanje kao najbolji u klasi, pri čemu je bio prvi „kontinentalac“ koji se mogao podičiti tim statusom, do tada rezervisanim za pitomce koji su dolazili sa primorja. Godine 1935-36 završio je specijalistički torpedni kurs nakon čega je kao oficir službovao na torpiljarki T-3, a 1937 je bio navigacijski oficir na školskom brodu, jedrenjaku „Jadran“ prilikom krstarenja iz Jugoslavije do SAD i nazad. Kao izuzetno perspektivan i sposoban mladi oficir dobio je ponudu da pređe u službu Ratne mornarice SAD, što je odbio riječima da želi da služi svoju, a ne tuđu Mornaricu. Godine 1940 prekomandoivan je na razarač „Zagreb“ gdje se ubrzo istakao vještinom u rukovođenju torpednim naoružanjem tog modernog ratnog broda.

Sergej (Frana) Mašera, rođen je 1912 godine u Gorici koju su ubrzo preuzeli italijanski iredentisti pa je slovenačka porodica Mašera život nastavila u izbjeglištvu, prvo u Koruškoj a potom u Ljubljani gdje je Sergej maturirao. Upisao je 1929 Pomorsku vojnu akademiju u Dubrovniku gdje je postao „klasić“ sa Spasićem i završio je 1932 kao peti u rangu. Službovao je na torpiljarkama, a potom i na pomoćnom brodu za podmornice „Sitnica“, da bi nakon toga u Meljinama završio Artiljerijski kurs. Kao jedan od ponajboljih mladih oficira artiljeraca, poslan je u Švedsku u čuvenu fabriku „Bofors“ da preuzme naoružanje- tada najmodernije protivavionske topove kalibra 40 mm, kojima su naoružana tri jugoslovenska razarača klase „Beograd“. Na jedan od tih brodova- razarač „Zagreb“ Mašera je prekomandovan krajem 1940 i tu se ponovno sreo sa svojim starim prijateljem i „klasićem“ Milanom Spasićem.

Milan Spasić i Sergej Mašera
Milan Spasić i Sergej Mašera

Dvojica mladih oficira bili su sušta suprotnost „staroj gardi“ u Mornarici, „naslijeđenoj“ još iz Austro-Ugarske jer Spasić i Mašera nisu pridavali važnosti tada vrlo prisutnoj , gotovo pa klasnoj podijeljenosti između oficira, podoficira i mornara. Zbog toga, svog vrlo strogog, ali i pravičnog pristupa ljudima sa dosta razumijevanja i empatije, potčinjeni su prosto obožavali dvojicu mladih oficira. Kasnije, nakon svega što se izdešavalo sa „Zagrebom“ hroničari su marljivo prikupljali svjedočanstava ljudi koji su „dijeli brod“ sa Spasićem i Mašerom, pa su ostali zabilježeni brojni simpatični, ali i dirljivi detalji o Mašeri koji daje i posljednju paru iz svog džepa mornaru kome je umrla majka, a on nema novca da joj ode na sahranu, ili pak o tome kako je Sergej gotovo pa zamjerio mornarima islamske vjere što su 20-tak dana tajili od njega da su gladni jer hrana koja se spremala na brodu nije bila upodobljena njihovim vjerskim pravilima. Čim je za to čuo, Mašera je naredio da se odmah za njih izdvoje posebne namirnice i da mornari-muslimani sami odrede ko će i kako za njih kuvati. Spasić je ignorisao naredbe o strogoj podijeljenosti između oficira, podoficira i mornara i rado se i često družio sa potčinjenima, do te mjere da je jednom u punoj oficirskoj uniformi otišao na svadbu u Tivtu prijatelju-podoficiru, na opšte zgražavanje svojih nadređenih. Jednom prilikom, neposredno pred rat, dok je razarač „Zagreb“ boravio u luci Dubrovnik, stiglo je naređenje komandanta grada o zabrani izalska mornarima jer oni navodno „remet izgled starog grada“. Spasić je, u svojstvu dežurnog oficira na brodu, sazvao zbor posade i pročitao im naređenje, nakon čega je rekao:

„Momci, čuli ste sadraj telegrama. Vi sutra treba da ginete za ovu zemlju, a smatraju vas nepoželjnim u ovom gradu!“ Zatim je, suprotno naređenju, odobrio izlazak posadi u grad.

Izbijanje Drugog svjetskog rata 6.aprila 1941 dvojicu prijatelja zateklo je na „Zagrebu“ koji je tog jutra bio vezan u Dobroti kod Kotora. Njemački i italijanski avioni napali su Pomorski arsenal u Tivtu i mornarička postrojenja u Kumboru i Zelenici, a popodne tog dana obrušili su se i na brodove flote, razasute po Kotorskom zalivu. Jedan italijanski bombarder za obrušavanje tipa „junker Ju-87 štuka“ ustremio se za „Zagreb“ mitraljirajući palubu razarača, a njegova bomba pala je i eksplodirala u moru na manje od 20 metara od broda. PVO artiljerci sa „boforsa“ kojima je komandovao Segej Mašera ubrzo su pogodili drugu „štuku“ koja se potom srušila u blizini prevoja Trojica iznad Kotora. Uslijedio je drugi val napadačkih aviona koji su ponovo bili zamalo neprecizni, bacajući bombe na 20 do 70 metara od broda. Hladnokrvi Spasić koga je na palubi razarača zasula morska voda i mulj što je sa dna mora podigla detonacija jedne od bombi, pozvao je mornara i naredio mu da mu iz kabine donese čistu šapku, a potom je čestitao Mašeri i njegovim artiljercima koji su u međuvremenu pogodili i oštetili još jedan neprijateljski avion.

Naredni dani prolazili su u odbijanjima napada neprijateljskih aviona, mijenjanju vezova po Boki i nadi da će stići naređenje Vrhovne komande za ispovljenje na otvoreni Jadran u pravu borbu sa Italijanima ili priključenje saveznicima u Grčkoj. Posebno jaki napadi neprijateljske avijacije na razarače bili su 13.aprila, ali su vatra sa brodova i vješto manevrisanje spriječili pogotke bombi. Mašera je tada, zadovoljan što bombe padaju na poziciju koju je „Zagreb“ upravo bio napustio, veselo komentarisao da „Italijani pišu na pogrešnu adresu“, dok je Spasić, aludirajući na Uskrs, govorio da ih neprijatelj „časti šarenim jajima“. Kad je narednog jutra stiglo naređenje da se razarač privuče što bliže obali u uvali Sveto Trojstvo kod Prevlake i maskira granama, obojici je bilo jasno da se, u uslovima kada je borbeni moral na brodu sve više padao pod tada već neskrivenim kvislinškim stavovima komandanta broda, kapetana korvete Nikole Krizomalija, „Zagreb“ teško više može ponovno pokrenuti. Naredna dva dana donijela su i konačni slom Jugoslavije, raspad vojnog lanca komandovanja i odlazak dobrog dijela razočarane posade sa broda, ali Spasić i Mašera uz još nekolicinu energičnih i borbenih mladih oficira, nisu prestajali da se nadaju da će sa tri broda, „sakupiti“ dovoljno ljudi da posadom popune makar razarače „Zagreb“ i „Beograd“ i sa njima isplove iz Boke za Egej gdje bi se priključili saveznicima i nastavili borbu na Mediteranu.

Razarac ZAGREB
Razarac ZAGREB

„Ovi brodovi nisu građeni za trgovačke operacije, niti za skrivanje. Izgradili smo ih za rat i sa njima moramo ratovati i braniti svoju zemlju. Narod je za to dao novac!“-govorio je Spasić ali uzalud jer je splet malodušnosti, neorganizovanosti i otvorenog izdajstva u redovima Komande mornarice bio jači. Stoga su on i Mašera odlučili da ako „Zagreb“ već ne može isploviti, njihov brod sigurno neće izdati Jugoslaviju i staviti se pod neprijateljski barjak, kako je nalagala zvanična kapitulacija o kojoj su obavješteni 16.aprila.

Svoje posljednje jutro 17.aprila dočekali su užurbano. Dok je posada „Zagreba“ odlazila sa broda noseći sa sobom sve što im može zatrebati, Spasić i Mašera iz pomoć nekolicine podoficira i mornara, pripremali su brod za uništenje. Od krme gdje su postavili detonator, do pramčane municione komore broda razvukli su kablove, a među bojeve glave šest torpeda u aparatima na sredini broda, postavili su patrone TNT-a sa detonatorima. Svoje lične stvari i novac razdijelili su članovima posade sa kojima su se posebno dobro slagali, i od kojih su se veoma dirljivo i toplo oprostili, ne dozvolivši tim ljudima da ih nagovore da i oni napuste brod. Riješeni da umru sa „Zagrebom“, Spasić i Mašera bukvalno su sa broda istjerali komandanta Krizomalija i njegovog kolegu sa razarača „Beograd“ Mihaila Lepetića koji je došao posjetiti Krizomalija.

„Napustite brod, na njemu nema mjesta za izdajnike! „Zagreb“ neće izdati“- odbrusio im je Spasić. Mornar Vido Cvjetković iz okoline Herceg Novog bio je jedan od posljednjih koji su napustili „Zagreb“. Spasiću je u tim trenucimna kazao:

„Gospodine poručniče bojnog broda, završite svoj posao pa dođite kod mene kući. Što bude meni, biće i Vama. Planine su blizu!“ Iako dirnut, Spasić ga je odbio riječima da mora ostati na brodu i „vršiti svoju dužnost do kraja“. Posada je upozorena da se što više udalji od broda, a isto je poručeno i mještanima obližnjeg sela Brdišta. Nekolicina njih, sa udaljenosti od oko pola kilometra, posmatrali su što će se dalje dešavati na „Zagrebu“ na kome su ostali samo Spasić i Mašera. Prema tvrdnjama očevidaca, dvojica oficira uputili su se na krmu razarača. Zauzeli su tzv. brodski stav gledajući prema Lovćenu. Jedan drugom su potom strgli oznake činova sa ramena, zagrlili se i poljubili. Razmijenili su nekoliko posljednjih riječi, okrenuli se u stavu mirno prema Lovćeni, a zatim se jedan od dvojice sagnuo i aktivirao detonator. Uslijedile su ogromne eksplozije i požar koji su lijepi ratni brod ubrzo pretvorile u hrpu deformisanog i usijanog metala što je legla na plitko dno uvale Sveto Trojstvo i narednih dana nastavila gorjeti uz povremene manje eksplozije.

Četvrtog dana po potonuću broda, more je na žalo na Prevlaci izbacilo tijelo Milana Spasića. Italijani su ga odnijeli u Vojnu bolnicu Meljine gdje je obavljena identifikacija. Nakon intervencije pravoslavnog vojnog sveštenika Nikole Mandića, italijanski komandant je dozvolio da se Spasić 5.maja 1941 sahrani na groblju Savina kod Herceg Novog uz najviše vojne počasti koje mu je odao jedan vod italijanske vojske. Italijanski ofircir koji je govorio na sahrani, istakao je herojstvo Spasića i Mašere naglasivši da „samo ukoliko i sama bude imala takve junake, Italija može dobiti rat“.

Nekoliko dana nakon eksplozije, u vodama blizu uvale Brdišta ribari su našli obezglavljen torzo za koji se pretpostavlja da je pripadao Mašeri, ali su ga morske struje odnijele tokom noći, prije nego što su Italijani iz Tivta došli na lice mjesta da ga pokupe. Glava Sergeja Mašere nađena je na kopnu u blizini uvale Brdišta i mještani su je u tajnosti od okupatora, sahranili. Nakon identifikacije koja je obavljena 1986-1987 u Institutu za sudsku medicinu u Ljubljani pri čemu su ekspertizu obavili i nalaz napisali prof. dr. Janez Milčinski i dr. Zvone Žajdela, glava Sergeja Mašere sahranjena je 17.aprila 1987 godine na ljubljanskom groblju Žale. Pokopu njegovih posmrtnih ostataka su prisutvovali rodbina, građani i najviđeniji predstavnici Slovenije, JNA, javnog i političkog života.

Sergej Mašera i Milan Spasić jedini su pripadnici Kraljevske vojske Jugoslavije koji su zbog djela učinjenog u Kraljevskoj vojsci, proglašeni narodnim herojima socijalističke Jugoslavije. Uradio je to svojim ukazom iz 1973 godine, lično maršal Josip Broz Tito, što samo po sebi, dovoljno govori o veličini i značenju herojskog čina dvojice oficira o kome se i danas predaje na večini vojno-pomorskih akademija u svijetu.

Uništeni „Zagreb“, te podmornica „Nebojša“, osam hidroplana Pomorskog vazduhoplovstva Jugoslavije i torpedni čamci „Durmitoir“ i „Kajmakčalan“, bili su sve što nije „izdalo“ zemlju, već su nastavili borbu u Drugom svjetskom ratu, priključivši se saveznicima u Grčkoj i Egiptu.

„Historija pokazuje malo primjera odanosti svojoj zemlji kao što su je pokazali Mašera i Spasić i njihova žrtva zaslužuje da bude svijetao primjer mlašim generacijama. Najvećom žrtvom koju su Spasić i Mašera podnijeli, oni su izrekli i najvišu osudu onima koji su zaboravljajući na svoju i čast zastave pod kojom su služili, kukavički flotu predali neprijatelju. Kad se sjetim tih dvaju junaka, dođe mi pred oči spomenik komandantu Napoleonove garde u bici kod Vaterloa, generalu Kambronu – GARDA UMIRE, GARDA SE NE PREDAJE! Ovo je geslo bilo motiv koji je vodio naše junake Spasića i Mašeru, kada su odlučili da bace rukavicu u lice kukavičuku i izdaji. Slava im!“- zapisao je u svojim memoarima kapetan bojnog broda Ivan Kern koji je 17.aprila 1941 iz Boke za Egipat isplovio sa „Durmitorom“ i „Kajmakčalanom“ da nastavi ratovanje.

IzvorS. L.
Podijeli

Ostavite komentar

 

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Boka News" se ne može smatrati odgovornim za napisano.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama.