Prije 60 godina dogodila se prva otmica aviona u Crnoj Gori

jatov-douglas-dc-3-na-travnatoj-pisti-u-tivtu
jatov-douglas-dc-3-na-travnatoj-pisti-u-tivtu

Trofejni stari „junkers Ju-52“ sa desetak putnika za Beograd, uz gromoglasnu buku svoja tri motora, ubrzavao je tog vrućeg popodneva niz travnatu pistu u Mrčevcu kod Tivta. Vremešna letjelica, nekadašnji njemački vojni transporni avion iz Drugog svjetskog rata koji je sada letio kao putnički avion „Jugoslovenskog aerotransporta“, odlijepio se od zemlje i tromo krenuo da se podiže u nebo iznad Boke.

Tog 18.septembra 1956., vremešna „Tetka Julka“ kako su ovom modelu „Junkersa“ tepali piloti, vođena sigurnom rukom JAT-ovog kapetana Uglješe Karanovića, polako je nakupivši visinu, zakretala sjeverno, ka crnogorskim planinama, uzimajući kurs prema Beogradu…. U tom momentu u kokpit gdje su se nalazili pilot Karanović, navigator-telegrafista Stanko Đurkan i avio-mehaničar Terzić, upao je jedan od putnika – namršteni visoki mlađi čovjek duže kose. Upravo je započela prva ikada zabilježena otmica jednog putničkog vazduhoplova u Crnoj Gori.

„Mlađi dugajlija je, iskrivljenih usta, prijetio pištoljem, čudno govoreći, kao da se rugao. Spreman je bio da mi napakosti ukoliko ne skrenem avion, da ih ga odvezao za Italiju. Odmah je izvadio pištolj i zamumlao nešto nerazumno. Prinio mi je cijev uz glavu i zapjenušao kao padavičar. Nastavio je dernjavu i pominjao je Italiju.“- opisao je kasnije te trenutke u svojoj letačkoj knjižici kapetan Uglješa Karanović.    Nemajući nikakvu mogućnost da se odbrani, posada JAT-ovog „junkersa“, morala je da posluša kidnapera, U blagom zaokretu, nos aviona presmjeren je jugozapadno, prema italijanskoj obali…

„Poslije nekoliko minuta letjanja, pokušao sam da sa otmnčarem vodim mirniji razgovor, ali me je on prekinuo i drugom rukom, zarinuo mi nož ispod lijevog pazuha. Srećom sam imao kožnu jaknu, inače bih iskrvavio. Shvatio sam da sa njim nema šale. Bio sam prinuđen da ispunjavam njegove zapovjesti“- zapisao je kapetan Karanović. Njegov telegrafista Đurkan pozvao je aerodrom u italijanskom gradu Ankona.

Zgrada Aerodroma Tivat
Zgrada Aerodroma Tivat

„Na sreću su se odazvali i ja sam italijanskoj kontroli leta na aerodromu, na engleskom jeziku saopštio za slučaj i tražio da nam omoguće slijetanje. Odmah nakon slijetanja u Ankoni, dugajlija je potrčao preko putnika i sapleo se na samom izlazu iz aviona. Pomislio je da je neko pokušao da ga zadrži, počeo je izbezumljeno da viče i maše rukama, zaboravljajući da mu je sječivo i dalje u ruci. Tada je povrijedio jednog putnika kome je nanio duboku brazgotinu. Kada je otmičar napustio avion, već je bio u rukama italijanskih karabinjera.“- zapisao je epilog prve otmice aviona u Crnoj Gori pilot Karanović, koji je, nakon kraćeg zadržavanja u Ankoni gdje je povrijeđenom putniku pruženja ljekarska pomoć, svoj avion i ostale putnike vratio u Beograd. Otmičar, sitni kriminalac, lopov i nasilnik iz okoline Nikšića koji je već ranije imao dosije u jugoslovenskoj miliciji, ostao je u italijanskom zatvoru.

Prva otmica aviona u Crnoj Gori detaljno je opisana i u upravo objavljenoj knizi „Bokeljski piloti“, autora doktora vazduhoplovne krinimalistike u penziji, Vukosava Balevića iz Tivta. Zanimljivo je da je to bio prvi, od čak tri slučaja kidnapovanja aviona, posade i putnika, koji su se na tivatskom aerodromu desili za samo tri godine – 1956-1959.

„Tada na našim aerodromima nisu postojale gotovo nikakve kontradiverzione mjere i kontrole bez kakvih se danas ne može zamisliti moderan aviosaobraćaj. U avion se tada ulazilo sa kupljenom kartom kao u autobus, a priučeni milicajci nisu znali da upotrebe ni ono malo dostupne opreme, pa su putnici u avion mogli unijeti svašta – od sjekira i noževa, do vatrenog oružja, sa njime nakon toga zaprijetiti posadi, i oteti avion.“- objašnjava Balević istići da su otmičari tada najčešće bili ljudi razočarani ekonomskim životom u SFRJ, i željni da se dočepaju inostranstva i tamo zatraže politički azil.

jatov-junkers-ju-52

Imajući u vidu da je tivatski aerodroma tada bio tek nešto malo više od obične ravne livade pogodne da se na nju spuste i sa nje polete mali klipni avioni koji su Tivat tri puta nedjeljno povezivali sa Beogradom, ne čudi lakoća kojom su se mogli izvesti ovakvi kriminalni akti. Pista je bila utabana travnata površina, dugačka 1.200 metara, stajanka za avione i ukrcaj i iskrcaj putnika 150 metara široka zaravan nasuta krupnim pijesjkom preko kojeg je stavljen tanki sloj asfalta, a „pristanišnu zgradu“ činio je prizemni objekat od 160 kvadrata sa par prostorija – biljetarnicom, kafanom i čekaonicom sa terasom. Pored „pristanišne zgrade“ sa južne strane podignuta je posebna prostorija sa kontrolnim tornjem visine samo 5 metara, namijenjena kontroli letjenja, dok je sa druge strane bila i zasebna manja zgrada namijenjena carinskoj službi za pregled prtljaga stranih putnika.

„Na tivatskom letilištu nije bilo nikakve ograde. Po slijetanju, avion bi se zaustavio na mjestu gdje je stajao dežurni službenik i jedna osoba bi mahala rukom da se avion zaustavi. Jedni su izlazili iz aviona, a drugi bi se pripremali da se ukrcaju. Putnici su direktno sa svojim ručnim portljagom ulazili u avion. O kontroli putnika i prtljaga se nije ni pomišljalo jer jer je mali avion nalik na autobus, statusno odgovarao javnom prevoznom sredstvu. Sve je teklo po uobičajenom redu – ukrcavanje putnika, polijetanje, drmusanje i ljuljanje do slijetanja aviona na betonsku pistu tadašnjeg beogradskog aerpdroma pod Bežanijskom kosom.“ – opisao je Balević u svojoj knizi prilike na tadašnjem tivatskom aerodromu. Za današnje ultrastroge standarde sigurnosti i bezbjednosti civilnog vazduhoplovstva prosto nezamisliva situacija iz tog vremena „romantičarske avijacije“, bila je prava pozivnica svakom malo snalažljivijem kriminalcu da bez veće muke, otme čitav jedan avion i usmjeri ga tamo gdje je on naumio.

Naredna, druga po redu otmica aviona sa aerodoma Tivat desila se 12.oktobra 1957. JAT-ov „douglas DC-3“ sa 13 putnika poletio je iz Tivta ka Zagrebu, da bi nakon 20-tak minuta, kada je avion nadlijetao radio-far Gacko u BiH, dvojica putnika- krupnih brkajlija, upala u pilotsku kabinu. Aviomehaničar Tujkovski nije uspio da ih zaustavi, pa su kidnaperi prislonili cijev pištolja na glavu pilota, iskusnog kapetana Kamšeka. Zaprijetili su mu da će ga ubiti ako ih ne posluša, a drugi otmičar je iz nogavice svojih pantalona izvukao skrivenu kratku sjekiru i mašući njome, priprijetio da će polupati sve instrumenet u kokpitu, ukoliko posada odmah ne skrene avion i usmjeri ga ka Italiji. Pilot je morao da ih posluša, okrenuo je DC-3 ka jugozapadu i kontaktirao italijansku kontrolu leta u Barleti koja mu je prvo naložila da kruži iznad Jadrana u blizini tog grada, a potom mu i odobrila slijetanje na aerodrom u Bariju. Tamo su otmičari napustilio avion, a italijanske vlasti su ih sprovele u logor za političke azilante.

postavljanje-stepenica-za-putneke-na-avionu-tipa-iljusin-il-14-u-tivtu
postavljanje-stepenica-za-putneke-na-avionu-tipa-iljusin-il-14-u-tivtu

Treća otmnica aviona sa aerodroma  Tivat zbila se 28.juna 1958. JAT-ovim „iljušinom Il-14P“ za lijim je komandama bio iskusni kapetan Milorad Tošić, iz Tivta je za Beograd krenulo 15 putnika, među kojima i petoro djece. Neposredno nakon što je avion i iz faze penjanja  prešao u horizontalni let, u kokpit je ušao visoki, koščati mladič duže kose sa radničkim kačketom na glavi. Neznanac je u potiljak pilota upro otvor hladne metalne cijevi i grubim glasom, prijeteći mu smrću, naredio  Tošiću da avion okrene ka Italiji. Napetost je trajala sve dok italijanska kontrola leta jugoslovenskom „iljušinu“ nije dala odobrenje za slijetanje  u Bari. Otmičar se tada malo opustio i kapetanu Tošiću ispričao da mu je namjera da otputuje u daleku zemlju zapadne Evrope gdje je imao rođaka. Inače, bio je radnik tivatskog Arsenala  i prethodno se sa dvojicom drugova iz Kotora i Risna, takođe nezadovoljnih teškim poslijeratnim životom u Jugoslaviji, dogovorio da otmu avion iz Tivta i tako prebjegnu u Italiju. Drugovi  mu se nisu pojavili na aerodromu u zakazano vrijeme, ali on nije odustao od nauma i sam je oteo JAT-ov avion. U tome mu je pomoglo prethodno iskustvo sa služenja vojnog roka gdje je bio „plavac“ – pripadnik Ratnog vazduhoplovstva. Po slijetanju u Bari, otmičar je izašao iz aviona i mirno se predao italijanskoj polciciji. Dok su ga odvodili, prišao je lijevoj strani kokpita JAT-ovog aviona i uljudno zamolio kapetana Tošića da otvori bočni prozor. Kada je ovaj to učinio, kidnaper mu je prijateljski pružio ruku i pokazao da je u njoj držao samo metalnu cijev – muštiklu stare izrezbarene lule svog djeda, a ne  pištolj…

ĆUTALO SE O OTMICAMA

U bivšoj Jugoslaviji se u periodu od 1949. do 1981. desilo ukupno 10 otmica putničkih aviona.  Zbog političko- bezbjedonosnih razloga, gotovo sve one u tim su vremenima ostale nepoznanica za širu javnost bivše države. Jedini izuzetak bila je posljednja, deseta po redu otmica kada su kidnaperi 25.septembra 1981. oteli JAT-ov „boeing B-727“ na liniji Titograd- Dubrovnik-Beograd, pokušavajući da se domognu Južnoafričke Republike. Otmica koja je propala zahvaljujući snalažljivosti i dobroj reakciji dijela putnika koji su inscenirali pravu malu diverziju , kada je „boing“ nakon višečasovne drame, kasnije sletio u Larnaku na Kipru. Policija uhapsila je četvoricu otmiučara, a informacija da je otet veliki putnički avion sa 108 ljudi, među kojima je bio i kompletan fudbalski tim titogradske „Budućnosti“, poznati glumc Mihailo Miša Janketić i narodni heroj, general Milan Šijan, nije se ioak mogla sakriti od jugoslovenske javnosti.

Ostavite komentar

 

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Boka News" se ne može smatrati odgovornim za napisano.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama.