Fascinantne tvrđave Boke

Austro-ugarske fortifikacije u Boki – zaboravljena graditeljska baština i nepriznati spomenici kulture. Za turiste one su pravo otkrovenje, ljubiteljima šetnji po prirodi njihovi pristupni putevi su izuzetno atraktivne hajking-staze, vojni eksperti i danas se dive stručnosti njihovih planera, a arhitekte ostaju fascinirane pred umješnošću njihovih graditelja koji su na vrlo nepristupačna mjesta iznijeli ogromne količine kamena, čelika i betona. Čak ih i ekolozi, uprkos njihovoj osnovnoj namjeni – vodjenju rata, doživljavaju kao vrhunski primjer gradnje uskladjene sa prirodnim okruženjem u koje su bukvalno utopljene. One su austro-ugarske tvrdjave gradjene u Boki i njenom zaledju od četvrte decenije 19. vijeka do početka Prvog svjetskog rata, a nažalost, jedini koji do sada makar formalno, nisu prepoznali njihovu višestruku vrijednost su najodgovorniji ljudi u našem sistemu kulture koji austro-ugarskim fortifikacionim objektima na današnjem Crnogorskom primorju sa izuzetkom par slučajeva, još nisu dali nikakav zakonski status onoga što ti objekti zapravo jesu – spomenici kulture i jedan od najatraktivnijih djelova graditeljskog nasledja u Crnoj Gori.

S obzirom na to, fortifikacije koje je od 1838. do 1914. na primorju, pogotovo u zoni Boke Kotorske i oko Budve, gradila austro-ugarska vojska i koje su odoljele svim napadima neprijatelja, zubu vremena i decenijskoj nebrizi, danas kao zakonom formalno nezaštićene, sve teže odolijevaju devastaciji. Uništavaju ih mnogi – počev od sakupljača sekundarnih sirovina koji ne prezaju od toga da brenerima sjeku teške čelične kupole koje su nekad pokrivale topovske cijeni na austro-ugarskim tvrdjavama, do raznih privatnih i „malo jačih“ graditelja koji sa tih fascinatnih objekata skidaju kamene djelove, fino tesane pragove, isklesane kamene ili livene gvozdene spiralne stepenice i slično. Svoj doprinos dali su i razni „nacionalno-oslobodilački“ naboji pa su tako nakon propasti Austro-Ugarske imperije 1918 godine stradale i neke velike bistijerne kojima su se tvrdjave snabdijevale vodom. Povod da ih raznesu bombom bio je, u finom kamenom mozaiku na dnu bistijerne uradjen portret austro-ugarskog cara Franca Jozefa I, što je uzbudljivalo strasti „od terora crno-žute monarhije napaćenih“ i nakon 1918 „oslobodjenih“ seljana iz Krivošija i Dragalja. Tako su bombama „presudili“ carevom portretu na dnu bistijerne nepovratno je uništivši, a sa njome i šansu da u svojim selima narednih decenija imaju vodu. Neka od tih sela ni danas nemaju vodovode, a Austro-Ugarska je prije više od 120 godina, pored ostaloga za svoj fortifikacioni sistem u Boki, izgradila i svu infrastrukturu koja se u velikoj mjeri, posebno kada su putevi u pitanju, koristi i dan-danas.
Pred početak Prvog svjetskog rata bilo je u Boki oko 3.500 ljudi stalne tvrdjavske posade, 218 tvrdjavskih topova kalibra od 37 do 305 milimetara, 99 mitraljeza, 46 reflektora i 9 torpednih cijevi.U to vrijeme, “Primorska tvrdjava Boka” kako je bio zvaničan naziv ovog kompleksnog fortifikacionog sistema, raspolaže sa tromjesečnim rezervama svih potreba za oko 36 tisuća vojnika i 6.700 konja. Snabdijevanje vodom bilo je potpuno riješeno velikim brojem cistijerni u udjenjima i na predvidjenim položajima.
“Pored ove 83 fortifikacije koje sam sve obišao, pretpostavljam da ih ima još, a da ne govorimo o svim pratećim objektima – putevima, infrastrukturi, kasarnama, oficirskim klubovima, pekarama, ambulantama, bolnicama, grobljima, potkopima, strelištima, hotelima, prodavnicama, radionicama čak i pozorištima koja su podignuta na nekim za nas potpuno nevjerovatnim mjestima – “zabitima”, kako bi čitav sistem “Primorske tvrdjave Boka” funkcionisao na pravi način. Recimo, samo na poluostrvu Luštica, oni su napravili preko 700 kilometara ukupne dužine raznih puteva, da ne govorimo o brojnim drugim putevima u zaledju Boke Kotorske gdje su oni i dan-danas u jako dobrom stanju, čak i mnogo boljem od ovih savremenijih puteva koji su mnogo mladji. Tu je zapravo toliko puno uradjeno da kad malo detaljnije udjete u ovu problematiku, prosto vas zaboli glava.”- ističe Radojica Pavićević penzionisani pukovnik autor knjige Werk – Austrougarske tvrđave u Crnoj Gori.

[quote_box_right]

Još pod garancijom

Koliko su kvalitetno uradjene, svjedoči i gotovo nevjerovatan podatak da su nedavno vlasti u Hercegovini od pedantnih austrijskih činovnika iz Beča dobile službene dopise da je upravo istekao zvanični garantni i rok osiguranja za tamošnje austro-ugarske tvrdjave izgradjene prije ovih u Boki. Budući da su ove naše tvrdjave nešto mladje, one još uvijek kroz taj “garantno-osiguravajući” aranžman na odredjeni način podliježu jurisdikciji austrijskih vojnih vlasti.

[/quote_box_right]

“Kad sve to stavite na kartu i vidite položaj, mjesto izbora svih tih objekata zavisno od namjene, njihovu optičku vidljivost, povezanost, kad vidite što pokriva recimo jedna mala tvrdjavica na pravcu Ledenice-Crkvice – faktički stražara sa malom posadom i bistijernom koja bukvalno dominira i “pokriva” kompletan prostor od Crkvica do Ledenica, bivate prosto fascinirani. Da ne govorimo o mnogo većim i impozantnijim fortifikacijama poput Dvrsnika, Stražnika, Vranović brda i ostalima koje su jednostavno nešto što i dan –danas fascinira vojnika. Svi forovi povezani su putevima koji su i danas u dobrom stanju, ali zarasli. Podignute su telefonsko-telegrafske linije, balonske osmatračnice, optičke i radio stanice, a za izvidjanje hidroplanske stanice i pomoćni aerodrom kod Igala.”- naglašava Pavićević koji i danas “skida kapu gospodi austro-ugarskim oficirima i planerima na brilijantnom strategijskom i taktičkom postavljanju sistema utvrdjene odbrane tadašnje austro-ugarske ratne luke Boka”. Posebnost ovih fortifikacija čini i to što su sve one, gradjene u vrijeme kada nije bilo radio-komunikacija, postavljene tako da su činile optički povezan sistem pa je posebno poljsko signalno odjeljenje koje je bilo u sastavu austro-ugarskih tupa u Boki, u svakom trenutku moglo da uspostavi optičku signalnu vezu. Tako je naprimjer, informacija iz tivatskog Arsenala do utvrdjenja na Dragalju putovala linijom Arsenal-tvrdjava Mažina – Vrmac- Vranovo brdo-Grkavac-Greben –Jankov vrh iznad Dragalja i stizala na odredište sa samo 2-3 minuta.

[quote_box_left]

Mitrović tražio zaštitu

Jedan od rijetkih koji su i zvanično ukazivali na potrebu zakonske zaštite austro-ugarskih fortifikacija na Crnogorskom primorju je nekadašnji direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, arhitekta Slobodan Bobo Mitrović iz Budve. On je svojevremeno kada je prodavan dio vojne imovine tadašnje SCG na Crnogorskom primorju, medju kojom su bili i kompleksi sa austro-ugarskim utvrdjenjima, pisao tadašnjem savjetniku predsjednika državne zajednice SCG Svetozara Marovića, generalu Blagoju Grahovcu upozoravajući ga da su ti objekti dio spomeničke kulture Crne Gore.
„Dio te imovine nesumnjivo predstavlja spomenike kulture ili se radi o objektima i predmetima koji imaju svojstvo spomenika kulture (spomenici koji uživaju prethodnu zaštitu) i kao takvi predstavljaju vrijednosti od značaja za istoriju i kulturu Crne Gore. U ovom slučaju, obraćamo Vam se zbog graditeljskog nasljedja koje čine austro-ugarske tvrdjave, smještene u Boki Kotorskoj i na primorju, a uknjižene su kao vlasništvo VSCG.“- navodi se porede ostaloga u dopisu koji je Mitrović 18.februara 2004 uputio savjetniku predsjednika SCG, generalu Grahovcu uz spisak tvrdjava na području Kotora, Tivta, Herceg Novog i Budve i napomenu da su pojedini od tih objekata tada već prodati „a bez prethodnog poštovanja odredbi Zakona o zaštiti spomenika kulture koji regulišu ovu materiju“.

[/quote_box_left]

Inače, prve fortifikacije na obalnom dijelu radi odbrane Boke od napada neprijatelja sa mora, Austro-Ugari su počeli graditi 30-tih godina 19.stoljeća. Prema riječima mr Folkera Kristijana Pahauera sa Tehničkog univerziteta u Gracu koji je inače diplomirao na temi austro-ugarskih fortifikacija u Boki, taj je sistem gradjen u pet faza do Početka prvog svjetskog rata u skladu sa procijenjenim glavnim opasnostima za Boku koja je Austro-Ugarskoj bila glavna baza na južnom Jadranu. Njihovi stratezi procijenili su da pored direktnog napada brodovima na ulaz u Boku, postoji i opasnost od kombinovanih brodskih artiljerijskih i napada pomorskim desantom iz Konavala, odnosno zaliva Trašte, kopnenog napada Crnogoraca sa Dragalja, odnosno starim putem Cetinje-Kotor, postavljanja opsadnih topova na Lovćenu koji bi gadjali ciljeve u Boki, te kopnenog napada kroz Grbaljsko polje iz pravca Budve. Da bi se tome pariralo, Austro-Ugarska je od 1838 do 1914 izgradila izvanredan fortifikacioni sistem čiji su glavni djelovi sistem obalnih utvrdjenja u Južnoj zoni odbrane, Sjeverna zona tvrdjava koja zatvara potez Dragalj-Crkvice-Herceg Novi i Dragalj-Crkvice-Ledenice-Kotor, te Istočna zona tvrdjava štiti Tivatski zaliv sa kopneno-morske strane. Svaki od objekata u tom sistemu ima svoju specifičnu ulogu u cijelom sistemu odbrane Boke. “Prva faza izgradnje fortifikacija u Boki trajala je 1838 do 1851 godine, za vrijeme druge faze do 1851 do 1880 tih napravljene su neke od vašoj javnosti najpoznatijih tvrdjava poput Mamule i Arze kao i prvobitna tvrdjava na Vrmcu. Treća faza izgradnje od 1881 do 1893 najveći akcenat stavljen je na utvrdjivanje u pojasu Krivošija, a u četvrtom periodu od 1894 do 1905 godine, uradjena je druga linija tvrdjava na ulazu u Boku, nova tvrdjava Vrmac 1897 godine, te niz manjih fortifikacija oko Tivta. Posljednja, peta faza do početka Prvog svjetskog rata karakteristična je po izgradnji dodatnih utvrdjenja u blizini Tivta, tvrdjava sjeverno od zaliva Trašte, najnovije i nikada potpuno završene tvrdjave Stražnik iznad Crkvica.”- objašnjava Pahauer dodajuči da je u tom sklopu napravljeno oko 70 fortifikacija, kao i niz drugih objekata. Većina od tih objekata i danas postoji, makar u tragovima, dok to nije slučaj sa četiri utvrdjenja napravljena u najranijoj fazi utvrdjivanja oko Budve tako da danas više ne postoje nekadašnje tvrdjave Spiridon, Zavala, Kopač i Presjeka. Cijeli sistem “Primorske tvrdjave Boka” funkcionisao je kroz tri sektora – prvi sa sjedištem u Herceg Novom, drugi u Krivošijama i treći sa sjedištem u Tivtu, dok je u zgradi Komande Ratne luke Boka u Kotoru, bio smješten i odsjek “Geniedirektion”, odnosno Uprave austro-ugarske vojske za izgradnju fortifikacija i infrastrukture.
Čitav sistem imao je izvanrednu vojničku, ali i graditeljsku, arhitektonsku i kulturnu dimenziju, što bi danas moralo biti prepoznato i valorizovano i u turističkom smislu.
“Najveća vrijednost fortifikacionog sistema oko Boke kotorske je njegova cjelovitost i činjenica da je dobar dio objekata koji ga čine u prilično dobrom stanju ili se makar mogu naći njihovi temelji. Neki objekti poput tvrdjava Goražde I Vrmac su u odličnom stanju, kao i neke obalnih artiljerijskih baterija koje se više nigdje ne mogu naći u tako dobrom stanju. U Boki ima i nekih zaista specifičnih i značajnih objekata kakve više nigdje u svijetu ne možete naći u takvom dobrom stanju očuvanosti. Svi oni imaju povjesnu, arhitektonsku kulturološku vrijednost i značaj u medjunarodnim okvirima.”- naglašava professor Folker Pahauer koji je jedan od osnivača i članova Austrijskog udruženja za istraživanje tvrdjava OeGF. Pahauer smtara da su fortifikacije u Boki i izuzetno turistički atraktivne o čemu svjedoče i veoma uspješni primjeri kako su na taj način valorizovane tvrdjave u drugoj nekadašnjoj velikoj austro-ugarskoj ratnoj luci –Puli u Hrvatskoj.
“Medjutim, nažalost neki od starih puteva, a posebno utvrdjenja u Boki su veoma ugroženi posebno zadnjih godina. Ugrožavaju ih privatni interesi, neki veliki gradjevinski projekti kao naprimjer, planirani projekat izgradnje hotela i vila na Vrmcu, kao i sami nesavjesni turisti. Neophodno je zvanično staviti pod zakonsku zaštitu ove objekte i na taj način sačuvati ovaj vrijedni dio medjunarodne kulturne baštine.”- ističe Pahauer koji je i fotografski dokumentovao više primjera devastacije ovih objekata tokom posljednjih nekoliko godina, kada se sa tvrdjava rapidno odnosi sve i svašta i one uništavaju. On je ponudio svu pomoć OeGF-a u prikupljanju tehničkih i istorijskih podataka o fortifikacionim objektima u Boki našim institucijama, kako bi se ti objekti na pravi način zaštitili i valorizovali.

IzvorSiniša Luković
Podijeli

Ostavite komentar

 

Komentari se na portalu objavljuju u realnom vremenu i "Boka News" se ne može smatrati odgovornim za napisano.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijeđanje i klevetanje. Takav sadržaj će biti izbrisan čim bude primijećen, a autori mogu biti prijavljeni nadležnim institucijama.